Kada dovrši pouku, reče Šimunu: "Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov." Odgovori Šimun: "Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže." Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše. Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: "Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!" Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: "Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!"  (Lk 5,4-10)

Isus će Petru, a i nama danas: “Odsad ćeš loviti ljude!” 

Ja? Loviti ljude? Kakav bi to bio mamac koji bi privukao ljude i njihove duše? Sjaj, blještavilo svijeta? Popularnost, najnovija moda, luksuzan život? Uspjeh bez truda, slava bez cijene i morala, novac bez teškog rada? Lagodan život bez briga i odgovornosti? Zar ću to staviti na svoju udicu i time loviti ljude? Ako se uopće iz mora depresija i besmisla dadu namamiti i žele biti ulovljeni. Kako ću ja Isuse loviti ljude? Bez tebe ne mogu uloviti ni ribu. Zar bi netko išao uskim, strmim i samotnim putem? A evo, ipak ja idem. I drugi idu i uhvati ih tvoja ljubav. Ljubav koja ne pušta. I onda nas Ti nosiš tim putem. Loviti ili zapravo biti ulovljen? 

Dopustiti da Božja ljubav dođe k meni i da me osvoji, ponovno, svakodnevno. Da, trebam loviti ljude, ali prvo i sam moram biti tvoj, ulovljen. A mamac? Moj mamac bit ćeš samo Ti, Isuse. "Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim". (Lk 5,11)

s. Brigita Šagud, OP

Predgovor

Svi smo članovi neke zajednice. Nova braća i nove sestre povremeno se pridružuju našim zajednicama. Ovo "Pravilo" napisano je za "redovničku" zajednicu, kakve su u povijesti Crkve uvijek postojale. No, poruka ovog Pravila upućena je jednostavnim muževima i ženama, mladima i starima u zajednici. Ono govori o jednostavnim putovima, ljudskim ili herojskim krepostima koje su potrebne da bismo mogli zajedno živjeti. Ono nas uči primanju i davanju. Neka ti tako ovo Pravilo progovori! Jer ono je doista kršćansko Pravilo puno ljubavi, razbora i ljudskosti.

Traženje Boga

Dragi brate,
ti želiš tražiti Boga cijelim svojim bićem
i ljubiti ga svim svojim srcem.

Ali, bila bi zabluda nadati se
da ga možeš dohvatiti.
Tvoje su ruke prekratke, 
tvoje oči preslabe,
tvoje srce i razum premaleni.

Boga tražiti
znači prije svega
dopustiti da te On nađe.
On je Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev.
On je Bog Isusa Krista.
On je tvoj Bog
ne zato što je ON tvoj
nego zato što si ti njegov.

Izabrati Boga znači
biti svjestan činjenice
da te On pozna i ljubi
na način koji nadilazi
sve ono što ljudi
mogu o tom zamisliti,
da si ljubljen
prije nego što je itko na tebe mislio
ili izgovorio tvoje ime.

Izabrati Boga znači
u vjeri mu se predati.
Gradi svoj život na toj vjeri
kao na nevidljivom temelju.
Dopusti da te ta vjera nosi
kao što majka
nosi dijete u svojoj utrobi.

I zato
ne govori o Bogu previše,
nego živi
u uvjerenju da je ON upisao tvoje ime
u dlan svoje ruke.

Vrši svoju ljudsku zadaću
u opuštenoj sigurnosti
da te ništa na svijetu ne može rastaviti
od Božje ljubavi prema tebi.

U Isusu iz Nazareta
pokazuje Bog na poseban način
kako neumorno traži čovjeka
i kako se sav posvetio čovjekovoj sreći.

U Isusu iz Nazareta
pokazuje Čovjek
kako možemo potpuno pripadati Bogu,
koliko slobode i ljudskosti,
koliko hrabrosti i samozataje
može pokazati čovjek
kada doživi da ga je Bog pronašao
i kad se Bogu potpuno preda.
U Njegovoj je sudbini
i za tebe zacrtan put u budućnost
kroz grijeh i smrt
u zajedništvo ljubavi,
u neprolaznu slavu
i u život.

Vjerom ćeš upoznati svoga Boga
u djelima ruku njegovih,
najprije u ljudima,
u ljudima stvorenima na sliku
i priliku Božju,
i nadasve u ljubavi
koja je Isus.

Pa ako i ne primiš od Njega
nikakav izvanjski znak,
ni jednu izričitu riječ,
ipak ćeš ga spoznati.
Čak je i njegova "odsutnost"
puna otajstva njegove neizmjerne
veličine.

On ti može pomoći
da ne ideš za djelima ruku svojih
i da im ne služiš.

Zato nikada ne gubi hrabrost,
nego ga i dalje traži
u svim stvarima,
u svim ljudima
- svi su oni zalog
da ćeš ga konačno naći.

Čezni za gledanjem Boga licem u lice.
Kao zora siguran je njegov dolazak,
pouzdan kao kasna jesenja kiša.
Ostaneš li u ljubavi,
ostat ćeš u Bogu
i nećeš više hodati u tami.
Živi dakle u radosti i nadi,
bez bojazni i straha,
u miru sa sobom i sa svijetom,
u trajnom strahopoštovanju i zahvalnosti.
Jer, Božja dobrota prema tebi vječna je.

Isusa slijediti

Nasljedovati Isusa
ne znači ropski oponašati njegov život,
nego učiniti svojim njegov životni izbor
na izvoru svojih vlastitih snaga,
na onom mjestu gdje ti jesi.
To znači živjeti one vrednote
za koje je Isus
živio i umro.

To znači ići putem kojim je On išao
i shvaćati sve stvari kao što je On shvaćao.

Ako postoji nešto
u čemu odsijeva takav život i put,
u čemu se najjače objavljuje Bog,
to je zacijelo stvarnost ljubavi.
Ti si netko
samo ako ljubiš;
i samo ono ostaje
što je u tvom životu postalo ljubav.
A što je ljubav
možeš naučiti od Isusa.

On je onaj koji je najviše ljubio.
On će te poučiti
kako će drugi postati tvoje središte.
Jer nitko nema veće ljubavi
od onoga koji polaže život svoj
za svoje prijatelje.
On će te poučiti
kako možeš u sebi stvoriti
neomeđen prostor drugima.
Ponuda i otvorenost:
"Dođite k meni
svi koji ste umorni i opterećeni,
i ja ću vas odmoriti."

Tako bi svaki dan postajao ljubav.
Pretvori sve svoje snage,
sve svoje mogućnosti,
u nesebični dar drugima.

Tada ćeš se iznutra izmijeniti,
a po tebi će
prodrijeti u svijet Kraljevstvo Božje.
Ti si pozvan na bolje nasljedovanje Isusa.
Pođi s Njim na put u Jeruzalem,
u grad patnje i proslave.
S njime ćeš sve žrtvovati
za dolazak Kraljevstva. 

Na tom si putu pozvan
da budeš zadnji od svih,
a ne učitelj,
da poneseš tuđi teret,
a ne da svoj naprtiš drugima,
da slobodu daruješ
umjesto da je oduzimaš,
siromašan da budeš obogativši druge,
da na se uzmeš križ
i tako drugima doneseš radost,
da umreš kako bi drugi živjeli.
To je tajna Evanđelja
o kojoj možeš uglavnom šutjeti.
Evanđelje će biti zamjetljivo i vjerodostojno
samo onda ako ga ti živiš. 

Tako imaj Isusa Krista pred očima.
Ne oklijevaj krenuti onamo
kamo te on vodi,
ne ostani ondje gdje si sada i ne obaziri se;
radije preži za onim što je pred tobom. 

Udovi istoga Tijela

Zajednica je prvo mjesto
u kojem ćeš živjeti Kraljevstvo Božje.
Ona je jedno od bezbrojnih mjesta
gdje se sabire novo čovječanstvo:
ljudi međusobno u miru i opraštanju,
u pravednosti i radosti,
u slavljenju Boga i
zahvalni svijetu;
ljudi kojima je Bog Kralj.
Vi ćete kao udovi jednoga tijela
jedan drugom služiti i izgrađivati se. 

Prihvati zahvalno braću
koju ti Bog daje
da zajedno s njima ideš putom.
Tvoja je zadaća služiti drugima i
izgrađivati ih
kao udove jednoga te istog tijela. 

Onoliko koliko dopustiš
da te ispuni Božji Duh
i koliko si spreman umrijeti
da bi drugi živjeli,
toliko ćeš urastati u jedinstvo
i sve ćeš bolje odražavati
Lice Kristovo.

I onoliko koliko ste
svi zajedno spremni umrijeti
da bi drugi živjeli,
bit će tvoja zajednica spremna
za dolazak Kraljevstva Božjega. 

Odreci se svih zahtjeva
i na zadržavaj se duže na samom sebi.
Trajno se obraćaj svojoj braći
i predaj se u ruke Božje.
Daruj umjesto da zahtijevaš,
imaj povjerenja u druge
umjesto da ga tražiš,
služi umjesto da ti služe,
blagoslivljaj umjesto da proklinješ.
I znaj, pa i kad sve dobro učiniš,
još uvijek si nedostojan sluga. 

Budi i pažljiv prema drugima,
ali ne da bi njima vladao ili ih iskoristio,
nego da bi ih usrećio
skrovito i djelotvorno,
izgrađujući ih blagodatima vjere i ljubavi.
No i ti primi bratsku pomoć
koja ti je potrebna. 

Budi i zahvalan za bezbroj darova
i za različitost osoba.
Ako svoje vlastite mogućnosti i poglede
stavljaš braći na službu,
bit će vaše jedinstvo čvršće i bogatije
i stvorit ćete prostor
u kojemu ima mjesta za svakog. 

Mnogolikost nije cilj
nego sredstvo koje jača jedinstvo
i potiče drugoga da donese više ploda. 

Ne budi zadovoljan s nesavršenim,
ali budi svjestan
da je Bog s nama strpljiv.
Slijedi takav napredak i razvitak
da svi mogu uhvatiti korak
i nikad ne oklijevaj krenuti
na put
ako zajednica – poslušna Evanđelju –
kreće u neku novu budućnost. 

Potrudi se slušati drugoga
i razumjeti ga.
Iznesi svoje mišljenje, ako je korisno,
bez lažne poniznosti ili tvrdoglavosti.
Govori tako
da možeš čuti ono što drugi kaže,
te tako i on može spremno poslušati tebe.
Govoriš li ili šutiš,
neka sve izlazi iz mira Gospodnjega. 

Ne osvećuj se, ni u mislima.
Izbjegavaj svaku sklonost
potištenosti i žalosti –
one su smrt za tvoju dušu.
Traži svjetlo u svim stvarima
i u svim ljudima;
a tvoju će noć obasjati
bezbroj zvijezda,
dok se jednom ne pomoli
Sunce pravde
u tvom srcu
i dok ne svane jutro koje ne pozna večeri.

Tvoja vjera i ljubav
moraju se neprestano obnavljati,
tvoje slabosti i pogreške
neprestano ispravljati.
Ne plaši se iskrenosti
prema svojoj braći.
Izaberi među njima sigurnoga
i sposobnog vođu,
koji će ti pomoći da napreduješ
na putu Gospodnjem.
Ne razočaraj povjerenje
koje ti je netko iskazao.
Budi pristupačan i milosrdan,
ne otpravi nikoga praznih ruku.
Možeš ponuditi barem svoje vrijeme
i svoju strpljivost
svoju naklonost i svoju molitvu. 

Tvoja zajednica ne ovisi
o starosti i broju.
Uistinu je vrijedno
 – ono što tvojoj zajednici daje blagoslov –
vaše uzajamno susretanje
u Duhu Isusa Krista.
Samo od njega dolazi spas.
Imaj veliko strahopoštovanje
pred starijima u zajednici. 

Ne žalosti ih
svojom riječju ili ponašanjem.
Pokaži razumijevanje za njihove slabosti
i za njihovu nemoć
– ti nadograđuješ na ono što su oni započeli. 

Svako tijelo treba imati glavu,
svaki krug središte.
Primi radosno onoga
koji obnaša tu zasebnu službu.
Njemu je potrebna
– više nego svima drugima –
tvoja pomoć i tvoje smilovanje.
U njemu gledaj Gospodinovu nazočnost,
ne poradi njegovih ljudskih vrlina
ili njegovih sposobnosti za vođenje drugih,
nego zbog njegova posebnog poziva
i milosti.

U tvom životu
neka je svemu pokretač ljubav,
neka je ona svemu i cilj. 

Zavjeti kojima se obvezuješ,
tvoj su sasvim osobni put
kojime ostvaruješ svoju ljubav
prema Bogu i čovjeku. 

Radi Kraljevstva nebeskoga

Tvoje obećanje
da ćeš radi Kraljevstva Božjega
ostati izvan braka,
uvest će te u Isusovu napuštenost na križu
i otkrit će ti životnu osamljenost
svakog čovjeka.
Isus ti ujedno nudi
da s njim izgradiš zajedništvo
te da među svim ljudima izgrađuješ
kraljevstvo ljubavi. 

Ne ulazeći u brak
ti prekidaš krug rađanja i umiranja;
tako započinješ novi način života
u nepropadljivosti novorođenog pokoljenja
i neslućenoj plodnosti Kraljevstva Božjega. 

Ne ženiti se
ne znači odbaciti ljubav;
nije to ni prezir tijela ili strah od braka.
Tvojoj ljubavi to daruje
novu, bezgraničnu plodnost Kraljevstva. 

Po tome si pozvan
biti svjedokom i izvorom ljubavi,
ohrabrenje svima onima
koji traže pravi lik ljubavi.

Time se suprotstavljaš
svakom jednostranom
poistovjećivanju ljubavi i spolnosti. 

U tome ćeš samo onda uspjeti
budeš li u svojoj dubini
usidren u Bogu,
kao što Isus za sebe svjedoči:
Otac i ja jedno smo.
U Njemu ćeš naći ljubav
koja nadilazi svaku ljudsku predodžbu. 

Ujedno ćeš morati biti čovjek zajednice.
Čuvaj se da se kao čovjek ne usamiš.
Budi otvoren radostima
zajedničkoga bratskog života;
potiči u svom životu
zdravi razvoj svojih osjećaja
i ljudske topline. 

Budi uvijek prvi, kad je ljubav u pitanju;
i budi vjeran toj ljubavi
i onda kada ti se ne uzvraća.
Ne postavljaj nikakve uvjete.
Budi zahvalan i slavi Boga
kad primijetiš da si voljen.

Tako će tvoj život biti umiranje
raširenih ruku i otvorena srca,
nalik na tvoga Raspetog Gospodina.
A tvoje umiranje rađati će život,
kao što sjeme, umirući sámo u zemlji,
donosi novi život.

Pozvani na slobodu

Nasljedovanje Isusa
zahtijeva od tebe prije svega
poslušnost njegovu Evanđelju.

Moraš dopustiti da te ta Riječ ispituje
osobno i u zajednici,
a tvoje vladanje
treba se ravnati prema toj Riječi.
Tada ćeš otkriti istinu
koja te u korijenu oslobađa,
i solidarnost
koja tvoju zajednicu čini životvornim
darom za sve.

Poslušnost od tebe zahtijeva također
da poslušaš bližnjega,
i to ne samo u onom što on govori,
nego i u onom što on jest.
Tako ćeš započeti život
koji tvoga brata ne ugnjetava,
njime ne vlada,
niti ga zbunjuje,
nego mu pomaže da bude ono što jest
i vodi ga u slobodu.
Krist je bio poslušan
do smrti,
da mi možemo postati slobodni ljudi.
On postade najmanji među mrtvima
da mi imamo život.

Zato ne strahuj
da će tvoja poslušnost Evanđelju
i tvoje slušanje drugoga
osiromašiti tvoju osobnost
ili umanjiti tvoju odgovornost.

Ona te, naprotiv, potiče
da odgovorno živiš svoje susrete s drugima.

Nikad ne čini pogrešku
misleći da možeš svojim naprezanjem
dohvatiti slobodu.
Ona je nešto što drugima daješ
i što ti sam od drugih primaš.

Ni zakoni ni pravila.
ni terapija ni diskusija,
ne mogu dovesti u red našu zajednicu
niti je učiniti plodnom,
ako Duh Isusov u njoj nije nazočan
kao Učitelj.

U zajednici će biti uvijek netko
tko vrši službu autoriteta.
Njegov je prvi zadatak
poticati jedinstvo
među braćom
i rast zajednice u vjernosti njezinu poslanju.
Njegov autoritet izgrađuje zajednicu,
a on ujedno ima samo onoliko autoriteta
koliko si ti spreman slušati ga.

Za potpuni razvitak darova
svakoga pojedinog
potrebna je prilagodljiva,
a ipak jasna
struktura;
tako ostaje sačuvan
prostor zajedničkog života.
Ne stoji tijelo bez oslonca kralježnice,
ni rijeka bez nasipa i obale.
Svim srcem prioni uza propise
koji su doneseni;
tada braća neće uzalud
računati s tobom,
a ti ćeš se moći potpuno pouzdati u braću.
U poslušnosti braći i Evanđelju
otkrit ćeš svoju unutarnju slobodu
koja te osposobljava
za uočavanje potreba svijeta
– ne poistovjećujući se površno s nekakvim
posebnim grupama ili stvarima –
i za osobno zalaganje sebe samoga za njih.

Čovjekova sloboda
ugrožena je danas više nego ikad prije.
Suprotstavi se svemu
što ugnjetava čovjeka.
Oslobodi se svijeta
koji traži samo zadovoljstvo i posjedovanje
te potiči braću da dijele s tobom
tvoju slobodu.

Suprotstavi se svemu
što čovjeka zarobljava
politički, ekonomski, društveno.
Ti nemaš što izgubiti.

Bez sumnje, primijetit ćeš
da je čovjek u sebi
sklon grijehu,
toj kratkovidnoj podložnosti samome sebi.

Svojim korjenitim predanjem Bogu
oslobodit ćeš se toga
i postat ćeš osloboditelj drugih ljudi,
blagi lahor onima koje susretneš,
sluga sviju,
izvor života, iščekivanja
i nade.

Da se mi obogatimo

Pripravan si sve što imaš
staviti drugima na raspolaganje.
Čezneš za siromaštvom,
ali ne radi njega samoga,
ni iz prezira ili straha
pred dobrim stvarima koje Bog daje,
nego zato što hoćeš nešto pridonijeti
otklanjanju siromaštva u svijetu
te želiš i svoj posjed staviti na raspolaganje.

Sjeti se riječi sv. Pavla:
"Poznata vam je milost
Gospodina našega Isusa Krista,
koji, iako bogat,
radi vas posta siromašan,
da se njegovim siromaštvom
obogatite."

Zajednica je mjesto
gdje danomice dijeliš
bogatstvo i siromaštvo,
jakost i slabost,
brige i radost,
uspijeh i neuspjeh.
U takvoj se zajednici može
razvijati nešto od onoga jedinstva
koje vlada
između Krista i njegova Oca:
"Sve moje tvoje je,
i tvoje moje...".

Živi kao siromah,
ne ističući svoje siromaštvo.
Budi na strani siromašnih,
gdje god oni živjeli ili radili.
Tvoja ljubav najprije
pripada zadnjima u društvu.
Ne prianjaj uz bogate
i moćnike ovoga svijeta.
Oslobodi se sklonosti
obožavanja velikih
i utjecajnih ljudi.
Inače ćeš izopačiti sliku Crkve.

Uzdaj se u Boga,
iščekujući od njega milosrđe
i sve drugo što ti je potrebno.
Nadasve neka tvoje bogatstvo
bude Isus,
tvoj biser – za koji daješ sve –
tvoje blago na nebu.

U svemu se kloni romantičnosti;
sudjeluj u dnevnom radu
za svagdanji kruh
ne navezujući srce
na ono što pri tome zaradiš.

Tako će ti biti moguće
pomoći mnogim ljudima
i ujedno odbaciti svaki oblik
materijalizma i snobizma.

Ne misli da se siromaštvo
odnosi samo na velike stvari.
Oslobodi se zavisti,
utrke za uspjehom,
pažljivo postupaj sa stvarima
koje spadaju u zajednički posjed.
Budi budan i povučen,
ne čekaj s davanjem
dok te izričito za nešto ne zamole.

Ne misli niti da se siromaštvo
sastoji samo u malim stvarima.
Dijeli s cijelim svijetom.
Širokogrudan doprinos
uklanjanju siromaštva
bolji je od nekoga malog priloga;
a promišljeno i djelotvorno nastojanje
u borbi protiv uzroka siromaštva
bolje je od milostinje.

Promisli također
koliko toga i tebi nedostaje;
budi svjestan i svoga vlastitog siromaštva,
usudi se pružiti ruku
da od drugih primiš
i da od njih učiš.

Lomiti kruh

Milošću Božjom pozvan si u život
koji u svemu pokreće Euharistija.
Dnevno moraš rasti
u razumijevanju tog otajstva
i u većoj ljubavi prema Gospodinu
koji se u njemu daruje.
Slavljenje Euharistije
središte je tvoga života.
Ona je vrhunski izraz
i najveća pomoć
tvom životu u zajednici.
Ona je početak i svršetak tvoga rada,
izvor i ispunjenje tvoga služenja Bogu.

Kada slaviš Kristov spomen-čin,
zahvaljuj Bogu
za njegova bezbrojna dobročinstva.
Ne posustani u slavljenju Krista
jednog srca i jednim glasom
sa svojom braćom
i s cijelom Crkvom.
Budi u duhu jedinstva i ljubavi,
jer dijeliš sa svojom braćom isti Kruh,
isti Kalež.

Slavlje Euharistije
bilo bi tek romantični ili estetski osjećaj
ako bi zaboravio
da joj je središte
Isusovo predanje za mnoge.
Tvoje predanje drugima
temelj je tvoje zajednice.
Sjedini se tada s Gospodinom,
kao plodan i ugodan dar
za život svijeta.

Stoga budi pripravan
lomiti kruh svoga života
siromašnima i gladnima cijeloga svijeta.
Ne zadržavaj ništa za sebe,
nego dijeli s drugima sve
što si primio od Božje dobrote.

U euharistijskom Kruhu
i u Čaši blagoslovnoj
objavljuje se Kristova nazočnost
na najplodniji način.

Neka tvoj život prožima
veliko čašćenje toga otajstva vjere.
Razlog tvoga klanjanja neka bude
ljubav i divljenje pred beskrajnom,
nježnom Božjom veličinom,
pred neistraživom dubinom dara Kristova.
Neka ti njegova hvala
bude uvijek na ustima.

Život koji izvire iz Euharistije
zahtijeva od tebe uvijek iznova
naviještanje značenja i veličine tog otajstva.

Ti si napose pozvan da u sebi dopustiš
tom Sakramentu
da bude potpuno djelotvoran
u jedinstvu, bratstvu i služenju.
Jedinstvo svih kršćana
i svih ljudi mora ti postati željom srca.
Uvijek traži ono što sjedinjuje
i svladavaj sve što ljude
međusobno udaljava i dijeli.

Svojim zvanjem ti imaš pravo
živjeti euharistijsko otajstvo
u punini.
Ne odbacuj ono
što Crkva uči vjerovati
i ne prihvaćaj ništa što bi moglo
potamniti puno značenje toga Sakramenta.

Kristu Gospodinu,
koji je u svojim darovima uvijek prisutan,
možeš prinijeti i klanjanje svojim životom.

Sav tvoj život mora biti bogoslužje
u Duhu i u Istini,
tvoje cijelo postojanje
slavlje i klanjanje prisutnosti Božjoj,
tvoj se život mora izliti
u molitvi i klanjanju
pred Euharistijom,
i ondje će opet zadobiti svježu snagu.
Tako podaj slavu Ocu
po Njemu, s Njime i u Njemu.

Euharistija te vodi Kristovim putem.
Ona te unosi u njegovu otkupiteljsku smrt
i daje ti i udjela
u veličanstvenom potpunom predanju.
I već prosijava kroza nj svjetlo uskrsnuća,
svjetlo novog stvaranja.
Kada god sjediš
za stolom s Uskrslim Kristom
to je uvijek prvi dan u tjednu,
rano ujutro, još za mraka.

Molitva

Sam će te lsus Gospodin
poučavati kako trebaš moliti.
On je stvarateljska Riječ
koju možeš primiti
u tišinu svoga srca
i u plodnom tlu svoga života.
Pažljivo osluškuj što ti on želi reći;
brz budi u ispunjavanju svega
što On od tebe želi;
njegov ti je Duh obećan,
on će tvoj neznatan napor
odnijeti pred prijestolje milosti
i u blizinu Boga Živoga.

Stoga tvoja molitva nije prije svega dužnost,
nego povlaštenost;
ona je prije dar nego li poteškoća
ili proizvod tvoga vlastitog napora.

Ne muči se zato odviše
tražeći dobre misli ili riječi
nego boravi pažljivo pred Bogom
u poniznosti i iščekivanju,
u čežnji i čistoći srca,
pun radosti i nade.

Tvoja će molitva
poprimiti raznovrsne oblike
jer je ona jeka tvoga života,
i odsjaj beskrajne svjetlosti
u kojoj prebiva Bog.

Ponekad ćeš kušati i vidjeti
kako je dobar Gospodin.
Tada se raduj i podaj mu svaku čast,
jer je njegova dobrota prema tebi
neizmjerna.
Ponekad ćeš u molitvi biti suh i bez radosti,
sličan zemlji isušenoj ili praznom bunaru,
ali prihvatiš li to strpljivo
i obgrliš s ljubavlju,
tvoja će žeđ i tvoja bespomoćnost
biti tvoja najbolja molitva.

Ponekad će ti molitva pribaviti iskustvo
beskrajne udaljenosti
koja te dijeli od Boga.
Ponekad će se tvoj bitak
i Njegova punina
prelijevati jedno u drugo.

Ponekad ćeš samo tijelom, rukama
i očima moći moliti.
Ponekad će tvoja molitva napustiti
riječi i slike
kako bi se usmjerio samo na Boga.
Ponekad nećeš biti ni za što sposoban
nego da svoj čitav život i sve što je u tebi
doneseš pred Boga.
Svaki čas nudi svoju vlastitu priliku
za pravu molitvu.

Ne plaši se dnevno odvojiti
dobar dio vremena
za svoju molitvu.
To je tvoje zvanje.
Tako će tvoja revnost za kraljevstvo Božje
i tvoja raspoloživost prema braći
još više porasti.
Sjeti se da je molitva uspješnija
od svega što svojim radom
možeš postići.
Gospodin kaže da postoji zlo
koje se može samo postom i molitvom
izagnati.

Tako se uvijek iznova
prihvati molitve.
Ne čekaj nikada da osjetiš potrebu za njom.
Bog će često sam dovesti do dobra svršetka,
ondje gdje ti ustrajno
uvijek iznova započinješ.
Drži se određenog načina molitve,
ako ti je način potreban.
Uči od svoje braće
i promatraj kako su molili sveci Božji.

Ako moliš u zajednici,
otkrit ćeš široke vidike svake molitve.
Raduj se sastanku sa svojom braćom
u Gospodnjoj blizini,
gledajući s njima prema Ocu Svjetlosti.
Dopusti da te nosi ritam molitve
u miru i radosti posve novog svijeta.
Dopusti da rane, što te svaki dan bole,
blagotvorno liječi hvaljenje Boga.
Neka te obnovi
u tvojoj vjeri, nadi i ljubavi
Riječ koja ti nadolazi.

Ne dopusti da te rastresaju sporedne stvari.
Pokušaj razumjeti Božju riječ
makar i iz usta slabog čitača.
Ne zbunjuj se zbog brata koji krivo pjeva!
Oblici su onoliko značajni koliko
umijemo iza njih gledati.

Ne moli da ti se svijet divi,
ni da privučeš na sebe tuđe poglede.
Moli tako da Boga slaviš
i hvališ njegovo Sveto Ime.
Sjedini se s neprestanom molitvom
Crkve zemaljske i nebeske.
Znaj da tvojim ustima i tvojim srcem
sve stvorenje naviješta slavu Božju
i čeka otkupljenje u Gospodinu.

Tako će tvoj život hraniti molitva
i biti će ispunjen traženjem Boga.
Ti ćeš moći dijeliti
ne obazirući se na plaću
i svaki ćeš dan ispuniti volju Božju.
Založit ćeš se srcem i dušom
u borbi protiv sila Zloga
te ćeš izgrađivati radosno
i nepokolebljivom nadom
novo čovječanstvo
za koje je Isus
dao svoj život i prolio svoju krv.
Molitva i rad
djelotvorno su sada ujedinjeni.

Žetva je velika

Tvoj je prvi zadatak
surađivati u izgradnji bratske zajednice.
To je uvjet i plod onoga
što slavimo u Euharistiji.
I u tvojoj će se zajednici
ostvariti novo čovječanstvo,
u njoj će biti izliječena i posvećena
zamršena rascjepkanost našeg postojanja
i ljudskog društva.

Tvoja zajednica
nije sebi samoj svrha.
Ako je uistinu evanđeoska,
upućivat će te i oslobađati
za službu narodu Božjemu.
Ona je već po sebi samoj
djelatan sudionik
u ostvarivanju Kraljevstva.

Bog će te nukati
da po zajednici učiniš djelotvornom
njegovu poruku o izmirenju
i jedinstvu svih ljudi.
Radost i bol svih ljudi
koje dnevno susrećeš,
odjekivat će u tvojim molitvama
među braćom ili u samoći.
Tvoje je zvanje biti u svijetu,
ali ne i od svijeta.
Izgubi li sol svoj okus,
ničemu ne služi.
Ne odbijaj stoga svijet
i ne udaljuj se od ljudi
nego ih ljubi,
kako je to činio Isus Spasitelj.

Ali tamo gdje vlada oholost života,
požuda očiju i požuda tijela,
bijeg je jedini izlaz.
Budeš li visoko vrednovao taj svijet,
ne možeš biti prijatelj Božji.

Tvoja jedina težnja neka bude
naviještanje Kristova Evanđelja
slobode, pravde i ljubavi
–  riječju i djelom.
Uloži u to najdjelotvornija sredstva
ne misleći pri tom da ona mogu
nadomjestiti milost Božju.

Ne misli da trebaš birati između
naglosti i bezvoljnosti.
Gospodin ti pokazuje put
konstruktivnog i milosrdnog zalaganja.
Slobodan si činiti ono što želiš.
Možeš živjeti
i biti svjedok Isusa Krista
u svakom poslu.
Otkrij sebi
najplodonosnije polje.
Zalaži se i budi stvaralac.

Bog blagoslivlja rizike
u koje se ulazi radi Njega.
Kad odabireš neki posao,
neka te vodi misao na posljedice
koje one imaju na tvoj život u zajednici
i na ono što je potrebno mjesnoj Crkvi.
Prednost daj onom poslu
kojim ćeš najviše koristiti zajednici
i u kojem će te zajednica
najdjelotvornije moći podupirati.
Zato dopusti da te drugi u tom savjetuju.
Tako ćeš predusresti nepotrebne sukobe
te izbjeći napasti da tražiš samog sebe
ili da izgubiš iz vida cilj.

U poslu nisi nikad sam.
Znanje, pogledi, iskustva braće
kao i susreti s njima
mogu ti biti korisni.
Zalaži se sa svima zajedno
i zanimaj se za posao ostale braće.

Ljubav Kristova ti neće dati mira.
Tvoj posao nije bijeg u aktivnost
nego tvoj udio u izgradnji
tijela Kristova.
To ćeš moći činiti samo na temelju
prisnog sjedinjenja s Njime,
u čistoći srca i nesebičnosti.

Nije potrebno da svoj posao
činiš po nekom točno određenom nacrtu
ili prema nekom radnom ugovoru.
Zajednica ti daruje
dragocjenu mogućnost
da se slobodno založiš
i razviješ svoje vlastite inicijative
za napredak Kraljevstva Božjega.

Ako misliš da si pozvan
u đakonsku ili svećeničku službu,
tada čezneš za nečim uzvišenim.
Smatraj to velikim izabranjem,
odgovornim poslanjem.
Tvoj će zadatak biti
da vodiš povjerene ti ljude
u Ime Gospodnje
i da ih poučavaš,
da ih posvećuješ
i u Duhu izgrađuješ.
To pretpostavlja
poslušno jedinstvo s biskupom
i kolegijalno jedinstvo
s ostalim svećenicima.

Ako si pozvan za đakona ili svećenika,
to znači za tebe
novi poziv na svetost
i ljubav prema Gospodinu
i njegovu narodu.

Tijelo Kristovo

Isusov put
vodi k sjedinjenju sa svim ljudima.
Njegova trajna nazočnost u Crkvi
temelj je sveobuhvatnog
bratstva u svijetu,
prema volji Očevoj.

Ljubi Crkvu kao sam Gospodin.
Ona je, iako i opterećena slabošću
i grešnošću duge povijesti,
sredstvo Njegova Kraljevstva,
Njegovo djelo za spasenje svijeta,
klica novog stvaranja.

Budi solidaran
sa svom svojom braćom
i sestrama u vjeri.
Jedno krštenje i jedna Euharistija
vidljivi su znaci toga jedinstva.

Misli napose na one
koje svijet progoni
radi njihove vjere
i radi njihova traženja pravde.

Tvoja ljubav prema Crkvi
prepoznavat će se
u vjernom jedinstvu sa Svetim Ocem.
Njegovo je poslanje
učvršćivanje jedinstva
i izgradnja cijele Crkve.
Svako razdvajanje u tijelu
označava obostrano osiromašenje
i protivljenje volji Gospodnjoj.

Ako ljubiš Crkvu,
poštuj njezine ustanove i njezino poslanje.
Ono što je u njoj nečisto i beskorisno
treba više liječiti nego suzbijati,
više u patnji pročišćavati, nego napadati.

Uzmi sebi vremena
u kojemu ćeš otkriti Crkvu
kao predivno, duboko otajstvo
zajedništva u vjeri, nadi i ljubavi,
koje nadilazi sve ograde vremena i prostora.
Izgrađena na temelju apostola i proroka
Crkva nas čini
članovima Božje obitelji Svetih.

Crkva počinje živjeti u zajednici
u kojoj ti živiš,
ne toliko u svojim izvanjskim strukturama
nego u svom temeljnom obliku
– u bratstvu i u novom stvaranju.
Spominji se da tvoja zajednica prije svega
mora biti jedna i sveta,
katolička i apostolska.
Na taj ćeš način živjeti otajstvo Crkve
tu gdje upravo jesi.

Duhovni život

Živjeti duhovni život znači
živjeti od Duha Svetoga,
koji je Isusa uskrisio od mrtvih
i u svijetu započeo novo stvaranje.
Duh će u tebi donositi plodove
jednostavnosti i dobrostivosti,
skromnosti i radosti,
trijeznosti i dobrote.
On će ti darovati unutarnju slobodu
i tvoju ljubav dovesti do savršenosti.
On će načiniti od tebe novog čovjeka.

Nemoj se stoga uzaludno boriti
protiv sebe
i ne razdjeljuj samoga sebe
na dobroga i lošega.
Odupri se napasti
sjeckanja samog sebe,
umjesto toga usmjeri svoju pažnju
na Gospodina
i budi njemu posve otvoren.
U njegovu svjetlu prihvati samog sebe,
usmjeri se na poslanje
koje ti je ispuniti.

Duh Božji će te voditi
u nepodijeljenom predanju
Njemu i braći
i uvesti će te u jednostavnost.
On ti ne nameće program
nego ti daje priliku
da se predaješ ljubavi
iz sata u sat.
Tako duhovni život nije breme,
nego zvanje koje oslobađa.
To je prije ono što razvija jednostavnost,
nego li plod složenih metoda
i izvanrednih napora.

U posebnim prilikama može biti dobro
da sebi nametneš izvanrednu stegu.
Tvoj svagdašnji život
s tvojom braćom i s drugima,
u tvojoj službi,
u otvorenosti i vjernosti
redovni je oblik askeze;
ona je kako djelotvorna tako i dostatna.

Svaki dan provjeri
kako živiš u svjetlu Riječi Božje.
Dopusti da te ona ugrije kad se ohladiš,
dopusti da te ona ohrabri kad se razočaraš.
Nemoj biti samo slušatelj Riječi
– ti je moraš i izvršavati.
Blago tebi ako je dnevno promišljaš:
bit ćeš nalik stablu
zasađenu pokraj voda tekućica,
čije lišće nikad ne vene,
a svježe grane
uvijek nove plodove donose.

Duhovni život razvijat će se
samo u ozračju šutnje.
Smiri protivne glasove u sebi.
Stvori sa svojom braćom
ozračje tišine i šutnje
te ćete tako pomoći jedni drugima
u osluškivanju nazočnosti Božje.
To je ujedno i znak strahopoštovanja
prema tvojoj braći koja rade,
ili mole ili se odmaraju.
Ako si u vezi sa svijetom,
sigurno si uočio da bez unutarnje stege
ne možeš postati duhovan čovjek.
Ne daj da tobom ovlada nemir
koji je plod
prekomjernoga govora i brbljanja.

Budi izbirljiv
kad je riječ o ponudi
televizije, radija ili novina.
Izostane li vlastita kontrola
tvoje mašte i tvojih osjećaja,
potkopat ćeš svoju duhovnu snagu
i ograničiti svoje mogućnosti
da se istinski susretneš s drugima
i da ih voliš.

U crkvenim blagdanima nalazit ćeš
izvor mudrosti i duhovne radosti.
Godina je okrunjena znakovima Božje dobrote.
Slaveći zajedno s Crkvom,
tvoj će vlastiti život i tvoja patnja,
tvoje oduševljenje i tvoj posao,
tvoje umiranje i uskrsnuće
kao i tvoje čekanje Gospodina
postati značajni i važni.

Ne daj se zavesti mislima
da za pogreške i grijehe
nema oproštenja.
Gledaj kritički svoje vlastite slabosti,
ali znaj da je u Gospodina uvijek
punina otkupljenja.

Neka tvoj duhovni život ne bude statičan.
Putuj od oaze do oaze.
Pa i dok prolaziš pustinjom,
može ti Gospodin prostrti stol.
A u ognjenoj peći kušnje
bit će ON tvoje osvježenje i rashlada.

Marija

Marija će u tvom životu
imati posebno mjesto.
Ona se ne može rastaviti od Gospodina,
koji ju je odabrao
za svoju Zaručnicu i Majku.

Ona je nesebični prostor
u kojemu je Bog postao čovjekom;
ona je šutnja u kojoj se može čuti
Riječ Božja.
Ona je oslobođena žena, nikome podložna,
čak ni silama Zloga.
Ona je slika Crkve.
Njezino potpuno predanje i služenje
vodit će te Gospodinu.
Njezina vjera i vjernost
uzor su tvome životu.

Ona je prošla svim putovima
ljudskog postojanja;
kroz tamu i patnju,
dotičući bezdan samoće i boli.
Ona je neznatno stvorenje
u kojemu odsijava veličina Božja;
ona je siromašica
koju ispunja božansko bogatstvo.
Ona je puna milosti,
milosti za tebe.

Zaigraj dakle, pun radosti,
svoju ulogu u proroštvu Pisma:
"Od sada će me evo, svi naraštaji
zvati blaženom."

Dani i godine

Tvoj se život odvija u trajnoj izmjeni
iskustava i iščekivanja.
Ni dva dana nisu ista,
i ni jedna te godina ne ostavlja
nepromijenjenog.

Svakom je danu dosta njegove brige.
Kad polaziš na počinak,
utopi sve što je bilo
u milosrđe Božje.
Tu je sigurno zaštićeno.
Odvoji se od svega što se dogodilo
i za sve zahvaljuj.

Kada počinje dan,
budi uvjeren da možeš biti opet
tako čist i nov kao novo svjetlo
što se rađa.
To je kao uskrsnuće.
Prvi sat je najvažniji u danu.
Ne budi lijen,
nego s radošću pozdravi
nove mogućnosti
što ti ih Bog pruža.

U složenom svijetu današnjice
pokušaj se također držati
naravnoga životnog ritma.
Zajednički bi objedi
u tvome danu trebali biti časovi mira.
Shvati svoje susrete s braćom
kao vrhunce i kao sastavni dio
svoga života.

Večeri su odlična prilika
za razgovore i prijateljstvo,
za radost i odmor.
Ali i ovdje vrijedi pravilo
da toliko više primaš,
koliko više daješ.

Pripazi
da večeri ne produljuješ beskrajno.
Bude li to učestalo,
neće donijeti nikakvog ploda.
Ako posjećuješ prijatelje,
ne oduzimaj im san,
nego znaj svoj posjet
pravovremeno završiti.

Tvoj životni put
neće uvijek ostati isti.
Ima godina punih sreće
i godina punih patnje,
postoje godine obilja i godine siromaštva,
godine nade i razočaranja,
izgradnje i rušenja.
No, u hodu kroza sve,
Bog te čvrsto drži za ruku.

Postoje godine snage i godine slabosti,
godine sigurnosti i godine sumnje.
Sve je to dio života
i isplati se živjeti,
ne odustati dok sve ne bude dovršeno.
Tvoj rast neka nikad na prestane,
uvijek je moguća nova budućnost.
Čak i s one strane smrti
na te čeka novi početak
– pun veličanstva
koje ti je Bog pripravio
od postanka svijeta.

Kraj i početak

Ovo ti Pravilo ne bi trebalo biti teško.
Ono ne zahtijeva savršenost.
Ono ti želi pomoći da pronađeš
i doživiš
kako je velika sloboda na koju si pozvan
i kako je velika odgovornost
koju na sebe smiješ uzeti.
Budi ovom Pravilu već danas tako vjeran
da i sutra opet
možeš biti vjeran.

Kreni na put sa svojom braćom,
s brojnim Božjim narodom,
sa svim hodočasnicima
koji su na putu u kuću Očevu.
Idi svojim putem i pjevaj,
neka zvoni pjesma nade
na tvojim usnama
i u vatrenom srcu.
Sada pjevamo hodočasnički aleluja;
doskora će on postati aleluja-dovršenja,
aleluja Velike Subote s Bogom.
Sada bivaš posijan u tamu zemlje;
kad onaj dan dođe,
cvjetat ćeš u svjetlu
i toplini Božje vječnosti.

Kreni na put brate,
i mir bio s tobom
zauvijek.

_____________________________________________

Naslov nizozemskog izvornika: Regel foor een nieuwe broeder 

S njemačkog jezika prevela: S. Blaženka Perković

fr. Henricus Damjanović, o. cist.

„Više puta i na više načina Bog nekoć´ govoraše ocima po prorocima...“(Hebr 1, 1). Tu rečenicu iz poslanice Hebrejima možemo primijeniti i na pitanje duhovnoga poziva: na više načina Bog zove u svoju službu. Naime, mnoga svjedočanstva o pozivu koja sam slušao i koja su me hranila bila su kao svojevrsno čudo, ili bolje reći milost obraćenja, što je kao posljedicu imalo i odgovor u obliku redovničkoga života. Moj duhovni poziv nema takav početak.

U mom pozivu, na prvi pogled, nema ništa izvanrednoga, moglo bi se reći. Rođen sam u obitelji profesora engleskoga jezika, koji je u to vrijeme bio i rezervni oficir JNA. Majka je bila domaćica, međutim ni jedno od njih nije imalo nikakav odnos prema Crkvi i vjeri. Kršten sam u župi iz koje dolaze moji roditelji, Strizivojna, međutim temeljne molitve i odnos prema „Bogi“ (Bogo – tako smo oslovljavali Boga kao djeca, baka nas je tako učila) poučila me je i usmjeravala moja pokojna baka. U župi u kojoj su moji roditelji živjeli i radili, Štitar, živjele su sestre svetoga Križa, one su mi bile prva redovnička fascinacija.

Upisom u prvi razred upisan sam na vjeronauk u župi, i tu sam sestre uvijek doživljavao kao vrlo ljupke, vedre, pune duha i drage osobe. Jedna od tih sestara jako me fascinirala, bila je orguljašica, i često sam želio biti poput nje. Međutim, to nikako nije bilo moguće: samo su djevojke imale privilegij biti poput sestara. Nakon prve svete pričesti sestra Benedikta podučila nas je da bismo trebali obaviti pobožnost prvih devet petaka. Budući da su slijedili praznici i da sam bio kod bake, odlučio sam s njome svakodnevno ići na misu, pri tome misleći da ću tako ubrzati devet prvih petaka. Tada me je župnik pozvao da ministriram. To me je obradovalo i dalo mi je još više poticaja da češće odlazim u crkvu. Pri jednom sprovodu župnik mi je rekao da sam kao mali kapucin. Zbog vjetra sam nosio majicu s kapuljačom – to je bio onaj trenutak kada sam shvatio da ipak i za nas dečke postoji nešto slično sestrama. To je sigurno i prvi jasan trenutak osjećaja da želim živjeti samostanskim načinom života. On doduše nije ostao u kapucinskom obliku, ali je bio početak traženja.

Od četvrtoga do sedmoga razreda istraživao sam razne redovničke zajednice, čitao sam razne životopise i, što je najvažnije, molio sam svakodnevno za svoje zvanje. Već´ sam od petoga razreda bio siguran da želim poći u samostan, tada su to bili franjevci, potom dominikanci, karmelićani... kod svakoga od njih našao sam neku fascinaciju. Krajem sedmoga razreda jedan đakovački bogoslov donio mi je prospekt o cistercitima. Možemo li to nazvati ljubavlju na prvi pogled, a za nju kažu i da je najjača ljubav, ili nekako drugačije? Od prvoga trena osjećao sam kao nikada do tada: „To je to, želim biti cistercit!“ Na prvoj stranici prospekta bila je otisnuta fotografija nekolicine monaha koji su molili u koru, a ispod je slijedio tekst „Ora et labora – moli i radi!“ te prekrasan citat Sakcinskoga, koji mi se tako duboko urezao ne samo u pamćenje, nego i u srce: „Bijeli, šutljivi monasi, kako su tiho stupili u hrvatsku povijest, tako su nečujno iz nje i nestali.“

U tom citatu osjetio sam svu onu jednostavnost, mir, tišinu, duhovnost prije svega, koja mi je govorila: služiti Bogu, ali u tišini, miru, izvan centra pozornosti, jednostavno u punoj poniznosti. Taj zanos i želja vodila me punih šest godina. Pri završetku klasične gimnazije i sjemeništa na Šalati obznanio sam kod kuće da želim poći u samostan. Roditelji tada nisu prihvaćali moju odluku i dugo sam pokušavao dobiti njihovu privolu. Sjećam se da se vrijeme bližilo. Rekao sam, iako me bilo strah, da moram donijeti odluku, pa makar i bez roditeljskoga blagoslova. Bilo je to početkom petoga mjeseca, u sjećanju mi je samo da je bio četvrtak i da je bilo oko 9.45 sati. Izišao sam iz učionice i prolazio pokraj telefona, koji je bio na hodniku. Telefon je zazvonio, a s druge strane linije začuo sam glas svojega oca. Bio sam iznenađen tom slučajnošću, a još više onim što je slijedilo. Tata me pitao želim li stvarno poći u samostan i biti cistercitom. Nato sam ja, malo u strahu i nevjerici, odgovorio da to ipak želim. Onda je rekao da su on i mama raspravljali o tome i da mi neće biti kočnicom, ali neka znam i da se uvijek smijem vratiti kući. U velikom iznenađenju što sam to čuo, jedino što mi je palo na pamet bilo je pitanje smijem li u subotu onda otići u Jastrebarsko i posjetiti cistercite, na što je on odgovorio da mogu ako moram. Od 1983. do 2008. godine cistercitska opatija Wettingen-Mehrerau preko jednoga je subrata pokušala obnoviti cistercitski život u Hrvatskoj. Tada su cisterciti živjeli u franjevačkom samostanu u Jastrebarskom. Kratko nakon mature, početkom srpnja 1998. godine, došao sam u Austriju u opatiju Wettingen- Mehrerau na Bodenskom jezeru kraj Bregenza. Već prvi dan bio sam u svojevrsnom šoku, i popustila me odluka da odmah stupim u red. Naime šutnja, samoća, veličina zgrada, jednostavna hrana... na svoj su me način šokirali. Dan nakon toga rekao sam patru koji me je dovezao da smatram da je ipak bolje da još malo sazrijem, da prvo završim studij, a onda kada budem stariji i zreliji dođem onamo. On mi je rekao da ipak ostanem do Velike Gospe, a onda će me on pokupiti. Nisam mu proturječio samo iz jednoga razloga: bilo me je sram i malo strah. Rekao sam si da ću tih mjesec dana ipak izdržati, i tih mjesec dana sada je punih osamnaest godina. U jesen 1998. godine stupio sam u novicijat reda.

Cisterciti su monasi benediktinci. Mnogi govore da je to benediktinska reforma. Gledajući strogo povijesno, cisterciti nastaju kao jedna od reforma unutar benediktinstva, po tome oni ostaju uvijek i jedino benediktinci, a žive po redu (kućnom redu) Cistercija (Citeauxa). Kao sažetak Pravila svetoga Benedikta mnogi navode dvije riječi: Ora et labora – Moli i radi. Život monaha odvija se između ta dva temelja, međutim te dvije riječi ne daju pravu sliku monaškoga života. Pravilo bih sažeo na sljedeći način: „Poslušaj, o sine, pouke učitelja i prikloni uho srca svoga... da po vodstvu evanđelja... u školi služenja Gospodinu... dođeš u život vječni“ (Prolog 1, 21, 45 – 73, 9). Sveti Benedikt naglašava da treba promatrati „traži li novak stvarno Boga, je li revan za djelo Božje, za poslušnost i za poniženja“ (Pravilo 58, 7). Traženje Boga ostaje imperativ cijeli život kroz molitvu, kroz duhovno štivo, ali i kroz rad. Cisterciti naglašavaju siromaštvo, ručni rad i jednostavnost. Tako u pravim cistercitskim samostanima crkve nisu oslikane, habit je jednostavan, on je ono vanjsko svjedočanstvo nasljedovanja Krista u jednostavnosti i siromaštvu, molitva se u crkvi, u koru, obavlja sedam puta na dan, a između toga slijede zaduženja, koja monah mora obaviti.

Ono što je mene zadržalo duže od mjesec dana u samostanu jest upravo to: treći dan nakon dolaska pater prior poveo me je u dva sata popodne u samostanski vrt, dao mi kanticu i posjeo me ispred jednoga grma ribiza. To mi je bio prvi zadatak. Zadatak po sebi nije bio ni težak ni zahtjevan, više je bio dosadan, ali je upravo taj prvi zadatak bio onaj koji je zapečatio moju odluku da želim ostati u tom samostanu. U vrtu je bilo ispred grmova više braće, među njima je bio i tadašnji opat, kojega sam gledao kao doktora znanosti, najstarijega i najdugovječnijega člana Austrijske biskupske konferencije (opatija Wettingen-Mehrerau nije teritorijalna opatija ni jedne biskupije te je opat, uz to što nosi biskupski pileolus, a svi cistercitski opati nose mitre, i član biskupske konferencije – abbatia territorialis nullius dioecesis) i kao velikoga čovjeka. On je sjedio u starom, malo ofucanom habitu u tišini i miru. To je bilo iskustvo bratstva, u misli mi najintenzivnije naviru riječi 132. psalma „Ecce quam bonum et quam iucundum habitare fratres in unum – Gle kako dobro i kako je lijepo kao braća živjeti zajedno“ (Ps 133 [132], 1). To je bilo iskustvo koje me je ohrabrilo i koje me je dugo držalo.

Ona važna pretpostavka iz pravila „traži li novak Boga“ sigurno je igrala veliku ulogu u mojem životu, međutim moram priznati da je u mojem srcu ipak na prvom mjestu bio ideal. Bio sam idealist, i često sam se znao razdražiti ako se odstupalo od ideala. Kroz godine samostan je zapao u svojevrsnu duhovnu krizu, i ja s njime. Upao sam u veliku i duboku krizu, koja mi je prijetila čak i gubitkom vjere. Zbog određenih iskustava počeo sam zaboravljati tražiti Boga i sve više sam se vrtio u frustraciji između stvarnosti, gubitka i borbe za ideal cistercitskoga načina života i suživota s braćom. Godine 2009. zajednica je nakon četrdeset godina ponovno birala novoga opata – po mojem mišljenju i uvjerenju kandidat koji je bio izabran za opata nije bio dobar kandidat. Neću ulaziti ni u opravdanost ni u objektivnost ili subjektivnost toga uvjerenja. Ono što sada znam, tada nisam znao. To je da sam se kao monah jako udaljio od monaškoga ideala nasljedovanja Krista. Na sve moguće načine tražio sam opravdanje da napustim samostan. I našao sam dovoljno dobre razloge, a temeljni razlog da ostanem sam ignorirao. Naime, tražio sam od opata eksklaustraciju. Nakon dogovora koji su tekli sada ovako sada onako opat mi je odobrio izbivanje iz samostana, i tada sam izgubio svaki kontakt sa svojom zajednicom.

Moja molitva, koja je bila jako reducirana, ali i molitve drugih ljudi, prijatelja i neke subraće održale su me na pravom putu. Dolaskom u Vukovar jedan prijatelj želio me uvesti u svakodnevne duhovne vježbe po Injigo programu. Izbjegavao sam to i bježao od toga, no na kraju sam ipak prihvatio taj izazov, ali jedino i isključivo zbog toga da mi taj prijatelj više ne dosađuje. Ali Gospodin, koji „pozna srce i bubrege“, pogodio je u srž. Naime, čitajući odlomak o izgubljenom sinu i milosrdnom ocu u Lukinu evanđelju (Lk 15, 11-32), na mjestu „došavši k sebi“ (Lk 15, 17a), zastao sam i više nisam mogao izdržati. Pred mojim očima stajalo mi je samo to da ne živim ono što jesam, nego da živim u fikciji i da samo nju želim. To je početak mojega obraćenja. Sve više i više počelo mi se vraćati pitanje: „Gdje je Krist u tvojem životu?“ Ili po riječima svetoga Bernarda od Clairvauxa: „Bernarde, cur venistis? – Bernarde, Henriče, zašto si došao?“ Uvidio sam u biti što znači ona Kristova „ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“ (Mt 4, 4). Počeo sam se sve više tražiti, ali više ne u samoostvarenju vlastitim snagama, nego sam se počeo tražiti u Kristu, čitajući i meditirajući riječˇ Božju u Svetom pismu i u mnogim djelima koja su mi prenosila iskustva nasljedovanja Krista. I tu sam rekao „da“ svom pozivu – želim živjeti i svjedočiti samo Krista. Neka Gospodin blagoslovi moj put u „školi služenja Gospodinu“, kako sveti Benedikt naziva samostan (Prolog 45), a njemu hvala i slava na svemu dobru koje sam i u najtežim duhovnim trenutcima smio iskusiti. Živjeti karizmu moramo početi od sebe, to sam si rekao pri povratku u samostan, a to je po cistercitskim temeljima u poniznosti, poslušnosti, u molitvi i u radu, u služenju i susretanju s braćom.

Mnogi se čude kad čuju da netko u današnje vrijeme ide u samostan – misle da je to stvar prošlosti. Što me je ipak potaklo na tu odluku? Do svoje 21. godine živjela sam u Pazinu i bila član Katoličke udruge mladih Istre (KUMI). Kumi su mi bili velika podrška jer su me obasipali svojom molitvom i bodrili na putu odabira životnog poziva.

Nikad nisam zamišljala, a još manje htjela biti časna sestra. Oduvijek sam bila zaljubljive prirode. Htjela sam imati brojnu obitelj. No, promatrajući svoj dosadašnji život, prepoznajem znakove koji su upućivali na nešto drugo: na redovnički život, a kojih smisao i cilj tada nisam znala prepoznati iako sam ih u svojoj nutrini intenzivno osjećala. Bilo je to “nešto” što me kočilo, osjećaj neispunjenosti; glas koji mi je u srcu šapćući vikao da moja duša treba nešto više - treba Boga, ali na osobitiji način.

Sve je započelo posljednjim zaljubljivanjem koje je bilo presudno. Više nisam bila sigurna u vlastite osjećaje i često sam bila ispunjena nezadovoljstvom. Stoga sam žarko molila Isusa da mi progovori. I progovorio mi je u svojoj Riječi. Shvatila sam da sam se grčevito uhvatila za svoje želje, koje Gospodinu, očito «nisu bile po volji». To me dovelo do spoznaje da sam u životu sve pokušavala graditi vlastitim snagama. Kako čvrstih temelja nije bilo jer sam tražila samo svoju volju, moje su se “kule od karata” u trenutku srušile. Tada sam kao nikad prije osjećala težinu tih ruševina i krhkost svoje bijede. Tog sam istog dana na klanjanju u Međugorju svoj život predala Bogu vapijući: “Uzmi sve od mene, samo Ti budi u mom srcu!”. Bilo je to prije pet godina i otada je Isus počeo dublje zahvaćati u moj život i srce te ga mijenjati oslobađajući me raznih navezanosti. No, grčevita je borba za i protiv Božjeg poziva potrajala još punu godinu dana. Ipak je Bog pobijedio i ponovno mi progovorio sljedećim riječima: “Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom Njegovom pozvani” (Rim 8, 28).

No, s obzirom na moju narav uvijek je postojalo ono “A što ako?”, stoga sam molila Gospodina da mi još jednom, ali ovog puta konkretno, progovori. Evo Njegova odgovora: “Zaručit ću te sebi dovijeka: zaručit ću te u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi, zaručit ću te sebi u vjernosti i ti ćeš spoznati Jahvu” (Hoš 2, 21-22). Tada sam donijela odluku da ću ustrajati i počela sam moliti na tu nakanu. Izvor iz kojeg sam crpila snagu je Bog sam. Dogodi se da se ponekad bojim, ali radije te strahove predam Bogu, koji sve izvodi na dobro. Bogu ništa nije nemoguće, a to je ono što me najviše veseli.

Postalo mi je jasno da je odaziv na poziv i život u tom istom pozivu daleko od zanosa; to je prvenstveno odluka. Odluka da ću unatoč kušnjama, nejasnoćama ... ustrajati do kraja. Sada mi je jasnija i istinitost rečenice: “Vjera je iskorak u nepoznato”. Kao i svaki poziv, redovnički je život isprepleten radosnim, ali i teškim trenucima. Život svake redovnice treba biti prožet ljubavlju: nepokolebljivom i bezuvjetnom ljubavlju prema Bogu i prema čovjeku. Kao što nema rasta u vjeri bez svakodnevnog predanja Bogu, tako nema ni ispunjenog redovničkog života bez tog istog predanja.

Istina, Bog još uvijek zove. Kako kaže Sv. pismo “mnogo je zvanih, malo izabranih”. Za mene se Bog zauzeo!

Stoga, ako osjećaš da i tebe Bog poziva na posvećeni život donesi nepokolebljivu odluku u svom srcu i moli na tu nakanu. Već će Bog naći načina da te usliši. Zato i govori svakomu od nas: “Ne boj se, samo vjeruj!” On zna što je za tebe dobro. Dopusti mu da te pronikne. Priznaj mu da ga trebaš. U njegovu si naumu bio/bila od prije postanka svijeta. On te voli i želi upravo takvog/takvu kakav/kakva jesi. “Ne boj se, samo vjeruj!”

Svaka osoba koja se odluči na redovnički život treba svakodnevno na koljenima pred svetohraništem moliti samo za jedno - za ljubav, da sve što misli, govori, čini, osjeća i moli bude prožeto istinskom ljubavlju. I sv. Augustin kaže: “Ljubi i čini što hoćeš.” Zastanimo malo nad tom rečenicom u dubini svog srca i evo nam smisla redovničkog života - to je poziv na ljubav. (T.H.)

U Bibliji ima mnogo primjera ljudi koje je Bog pozvao: suci, proroci, kao Samuel, Izaija, Jeremija, pozvani govoriti Božju poruku Izraelskom narodu; djevica Marija, pozvana da bude majka Isusova; učenici, ribari, pozvani ostaviti svoje mreže i slijediti Isusa; i mnogi još. Za mnoge od njih postojala je svijest da Bog od njih traži da učine nešto za njega; za većinu od njih, to je bio čin poslušnosti – iako su pojedinci možda bili neodlučni i razmišljali kako nisu dovoljno dobri za Božje djelo; sve njih Bog je obdario darovima da mogu odgovoriti na njegov poziv.

Poziv i odgovor

Stari Zavjet

• Post 12,1-4 Poziv Abrama: ostavi svoju zemlju, obitelj i dođi 
• Izl 3,1-6,9-12 Poziv Mojsija: Ja ću biti s tobom ... 
• 1 Sam 3,1-10 Poziv Samuela: Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša ... 
• 1 Kr 19,16.19-21 Poziv Elizeja: Elizej ustane i slijedi Iliju ... 
• Iz 5,6-8 Poziv Izaije: Koga da pošaljem? ... 
• Iz 42,6-7 Ja, Gospodin, u pravdi te pozvah, čvrsto te za ruku uzeh ... da otvoriš oči slijepima... 
• Iz 43,1 Imenom sam te zazvao: ti si moj 
• Iz 45,4 Po imenu ja te pozvah, imenovah te premda me nisi znao 
• Iz 49,1 Gospodin me pozvao od krila materina, od utrobe majke moje spomenuo se moga imena 
• Jer 1,4-10 Poziv Jeremije 
• Jer 20,7-9 Odgovor Jeremije: tada mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj 
• Jer 29,11-14 Znam svoje naume koje s vama namjeravam - naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu 
• Hoš 2,21-22 Zaručit ću te sebi dovijeka ... zaručit ću te sebi u vjernosti

Novi Zavjet

• Mt 9,35-38 Žetve je mnogo ali radnika malo 
• Mt 19,16-30 Bogati mladić 
• Mk 1,16-20 Poziv prvih učenika 
• Mk 3,13 Ustanova dvanaestorice: “Pozva k sebi one koje odabra. Oni dođoše k njemu” 
• Mk 10,17-27 Idi i prodaj sve što imaš i onda dođi i slijedi me 
• Mk 10,28-30 Stostruka nagrada za potpunu predanost 
• Lk 1,26-56 Naviještenje: Marijin poziv 
• Lk 14,25-33 Tko ne nosi svoj križ i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik 
• Iv 1,35-51 Poziv prvih učenika: “Dođi i vidi” 
• Iv 10,2-3 Ovce slušaju glas njegov. On ovce zove imenom te ih izvodi van. 
• Iv 15,9-17 Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas. 
• Rim 1,6 među kojima ste i vi pozvani da budete pripadnici Isusa Krista 
• Rim 8,28 Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube; onih koji su odlukom Božjom pozvani, ... 
• Rim 11,29 jer su neopozivi Božji darovi i poziv 
• 1Kor 1,26-31 Promatrajte se koji ste pozvani! Nema vas ni mnogo mudrih, naprotiv, ono što je ludo, izabra Bog da posrami mudre 
• Gal 1,15 Bog, koji me “izdvoji u utrobi majke moje i pozva” svojom milošću 
• Ef 1,3-14 On nas izabra da budemo sveti i neporočni, u ljubavi nas predodredi sebi za sinove 
• Fil 3,10-14 zaboravljajući što je bilo ... trčim prema cilju da postignem nagradu ... u koju nas je Bog pozvao po Isusu Kristu 
• 1 Pt 2,9-10 Bog nas pozva iz tame u svoje divno svjetlo

Razlučivanje

Stari zavjet

• Deut 30,19-20 Preda te stavljam život i sreću, smrt i nesreću... 
• Sir 15,16-17 Bog je preda te stavio vatru i vodu: za čim hoćeš, pruži ruku svoju

Novi zavjet

• Mt 16,13-23 Što ljudi kažu tko sam ja? 
• Dj 1,15-26 Izbor Matije 
• Dj 6,1-6 Izbor prvih đakona 
• Dj 13,2-4 Duh Sveti izabire Pavla i Barnabu da idu i propovijedaju 
• Dj 15,28 To je odluka Duha Svetoga i nas... 
• Rim 8,14-17 Niste primili duha robovanja da ponovno budete u strahu, već duha posinjenja 
• Rim 12,1-2 Nemojte se prilagođavati ovome svijetu ... da mognete uočavati što je volja Božja... 
• 1Kor 2,7-12 Bog nam je objavio po Duhu da upoznao darove koje nam Bog dobrostivo darova 
• 1Kor 12,4-11 Različiti su darovi Duha, ali je isti darovatelj 
• Gal 5,16-26 Djela tijela 
• Ef 1,3-14 U njemu smo bili izabrani ... 
• Ef 1,17-20 Molitva za dublje poznavanje 
• 1Iv 4,1-3 Ne vjeruj svakom duhu, već duhove podvrgnite kušnji da vidite jesu li od Boga

Svećeništvo

• Iv 13,1-14 Pranje nogu apostolima 
• 1Pt 2,2-10 Pristupite Bogu te njemu dopustite da se od vas sagradi duhovna kuća, sveto svećeništvo 
• Heb 4,12-16 Isus, veliki svećenik koji suosjeća s našim slabostima 
• Heb 5,1-10 Svaki veliki svećenik uzet je između ljudi 
• Heb 10,10-17 Svaki svećenik, osim Isusa Krista, svaki dan pristupa da vrši službu Božju

Za posebne prilike

• Nisam svet dovoljno Iz 6,1-9; Lk5,1-11 
• Bojim se da neću uspjeti Izl 14,10-31; Lk 15 
• Griješio sam i ja sam grešnik Iv 21,15-23; Mt 9,9-13; Lk 7,36-50 
• Ja sam premlad 1Sam 3,1-18; 1Sam 16,1-13; Jer 1,4-10; Lk 1,26-38 
• Nisam dovoljno obdaren 1Sam 17,32-51; Lk 1,26-38 
• Želim imati obitelj Post 12,1-3; Mt 12,46-50; Mk 10,28-30 
• Želim dobar život Mk 10,17-31; 1Kor 2,9; Mt 13,44-46; Iv 10,10; Mt 16,24-27 
• Bojim se trajne obveze Rut 1,15-17; Mt 28,16-20; 1Kor 12,5-10 
• Bojim se javno govoriti Izl 4,10-17; Jer 1,4-10; Jer 1,9-10 
• Nisam dovoljno pametan 2Kor 4,7-18; Izl 4,10-17 
• Bojim se biti sam Izl 3,4-22; Lk 1,28-38; Mt 28,20 
• Želim biti sretan Ps 37,4; Mt 5,1-12; Iv 10,10; Mk 10,28-31; 1Kor 2,9

SVETOPISAMSKI TEKSTOVI O ZVANJIMA

Ostavi dom svoj i idi u zemlju koju ću ti pokazati (Post 12,1-8) 

Jahve reče Abramu: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.” Abram se zaputi kako mu je Jahve rekao. S njime krenu i Lot. Abramu je bilo sedamdeset i pet godina kad je otišao iz Harana. Abram uze sa sobom svoju ženu Saraju, svoga bratića Lota, svu imovinu što su je namakli i svu čeljad koju su stekli u Haranu te svi pođu u zemlju kanaansku. Kad su stigli u Kanaan, Abram prođe zemljom do mjesta Šekema - do hrasta More. Kanaanci su onda bili u zemlji. Jahve se javi Abramu pa mu reče: “Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju.” Abram tu podigne žrtvenik Jahvi koji mu se objavio. Odatle prijeđe u brdoviti kraj, na istok od Betela. Svoj šator postavi između Betela na zapadu i Aja na istoku. Ondje podigne žrtvenik Jahvi i zazva ime Jahvino.

“Koga da pošaljem? I tko će poći? (Iz 6, 1-8) 

One godine kad umrije kralj Uzija, vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu Svetište. Iznad njega stajahu serafi; svaki je imao po šest krila: dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio. I klicahu jedan drugome: “Svet! Svet! Svet Jahve nad Vojskama! Puna je sva zemlja Slave njegove!” Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dovraci na pragovima, a Dom se napuni dimom. Rekoh: “Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad Vojskama!” Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žrtvenika; dotače se njome mojih usta i reče: “Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.” Tad čuh glas Gospodnji: “Koga da pošaljem? I tko će nam poći?” Ja rekoh: “Evo me, mene pošalji!”

Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh. (Jr 1, 4-9)

Dođe mi riječ Jahvina: ”Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te.” A ja rekoh: “Ah, Gospode Jahve, gle, ja ne umijem govoriti: dijete sam.” A Jahve mi odvrati: “Ne govori: ‘Dijete sam!’ Već idi k onima kojima te šaljem i reci sve ono što ću ti narediti. Ne boj ih se: jer ja sam s tobom da te izbavim,” riječ je Jahvina. I tada Jahve pruži ruku, dotače se usta mojih i reče: “Evo, u usta tvoja stavljam riječi svoje.

Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi! (Lk 1, 26-38) 

U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: “Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!” Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: “Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.” Nato će Marija anđelu: “Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?” Anđeo joj odgovori: “Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!” Nato Marija reče: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” I anđeo otiđe od nje.

Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi! (Mt 4, 18-22)

Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im: “Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!” Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim.

Gospodine, gdje stanuješ? Dođi i vidi! (Iv 1, 35-43)

Sutradan opet stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. 36Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: “Evo Jaganjca Božjega!” Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: “Što tražite?” Oni mu rekoše: “Rabbi” - što znači: “Učitelju - gdje stanuješ?” Reče im: “Dođite i vidjet ćete.” Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura. Jedan od one dvojice, koji su čuvši Ivana pošli za Isusom, bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: “Našli smo Mesiju!” - što znači “Krist - Pomazanik”. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: “Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!” - što znači “Petar - Stijena”. Sutradan naumi Isus poći u Galileju. Nađe Filipa i reče mu: “Pođi za mnom!”

Što mi je činiti, Gospodine? (Dj 22, 3-10) 

Ja sam Židov, rođen u Tarzu cilicijskom, ali odrastao u ovom gradu, do nogu Gamalielovih odgojen točno po otačkom Zakonu; bijah revnitelj Božji kao što ste svi vi još danas. Ovaj sam Put na smrt progonio, u okove bacao i predavao u tamnice muževe i žene, kako mi to može posvjedočiti i veliki svećenik i sve starješinstvo. Od njih sam i pisma dobio za braću u Damasku pa se zaputio da i one ondje okovane dovedem u Jeruzalem da se kazne.” ”Dok sam tako putovao i približavao se Damasku, s neba me oko podneva iznenada obasja svjetlost velika. Sruših se na tlo i začuh glas što mi govoraše: ‘Savle, Savle, zašto me progoniš?’ Ja odgovorih: ‘Tko si, Gospodine?’ Reče mi: ‘Ja sam Isus Nazarećanin koga ti progoniš.’ Oni koji bijahu sa mnom svjetlost doduše primijetiše, ali ne čuše glasa Onoga koji mi govoraše. Rekoh nato: ‘Što mi je činiti, Gospodine?’ Gospodin će mi: ‘Ustani, pođi u Damask i ondje će ti se reći što ti je određeno učiniti.’ 

Kada čujemo riječ 'poziv' mi redovito razmišljamo o svećenicima, redovnicima i redovnicama (časnim sestrama). Međutim, svaku osobu u svijetu Bog poziva da ga ljubi i služi mu. Postoje  mnogi različiti pozivi i problem je pronaći koji je poziv Božji radije nego li poziv društva, ili poziv osobnog interesa. Božji poziv razlikuje se od drugih poziva po tome što Bog zove da nešto učiniš i što je potrebno učiniti u svijetu. Mjesto na koje te Bog poziva jest mjesto gdje se tvoja najdublja radost i najveća glad svijeta susreću. Drugim riječima, to znači reći: „Bog me je pozvao i obdario me da činim razliku u svijetu na njegovu slavu.“

Postoje četiri vrste poziva: poziv na svećeništvo, redovništvo, bračni život i samački život.

Ključ pronalaženja svoga poziva stoji u molitvi. Nije lako pronaći vrijeme za molitvu jer naš život od toga odrvaćaju TV, internet, mobiteli, reklame... Vrlo malo ljudi ima vremena svaki dan moliti u šutnji jer se bojimo šutnje. Mi susrećemo Boga i tko smo mi uistinu u očima Božjim u šutnji a toga se možda bojimo. Međutim, upravo u šutnji Bog progovara direktno u naša srca.

Stoga, ako je srce nemirno i pokušavaš pronaći put u svome životu – pronađi vrijeme za molitvu. Otiđi u crkvu ili kapelu da provedeš neko vrijeme u šutnji s Gospodinom.

Druge preporuke uključuju redovito sudjelovanje na svetoj misi, odlazak na ispovijed, čitanje Evanđelja, molitva krunice, pronaći duhovnog voditelja, družiti se s dobrim ljudima koji podržavaju tvoju vjeru u životu.

(Preuzeto sa franjevci-split.hr)

Napisala s. M. Anamarija Krista Kralja, Kćeri Miosrđa

Tko si, Bože moj, i tražim te,
tko sam ja, Bože moj i pitam se?

Tko si, jesi li jedina moja čežnja,
jedina ispunjenost?

Jesi li moja ljubeća prisutnost?

Dopuštam li da šutiš u mom taboru,
u mom srcu, da govoriš tako glasno u tišini i blizini?

Tko sam ja kad me nadilaziš i obuhvaćaš?

Jesam li tek malen čovjek pod nebom Tvojih zvijezda
koje su sve za mene ako podignem glavu k Tebi?

Jesam li molitelj pukih, ispraznih želja?

Ili sam čovjek, Tvoja čežnja, onaj koga ljubiš?

Ti si vjernost kao ljubav jer ljubav je vjernost.

Ti si vjernost jer si sama i čista ljubav.
Ljubav koja je poniznost, bez interesa, bezgranično darovana.

Ti si, Bože, drukčiji jer koliko me nadvisuješ toliko si Bog s nama.

Molitva i redovito primanje sakramenata mi je dalo snage da krenem, a razgovori su mi bili putokaz prema onoj cesti ljubavi i mira. Cestu koja me je odvela do Provincije Presvetoga Otkupitelja Split, ljubavi koja me dovela do Imotskog u samostan gdje se nalazi postulatura, koja me odvela do mira.

Ne tako davno, jednoj sam prijateljici ispričao priču o 172 kune ili 'Od stadiona do otočića'. Prasnili smo u smijeh. Malo poslije mi je rekla da tu priči stavim na papir, ali ja sam joj odgovorio: 'možda kada narastem'… No, ona je bila uporna i rekla je da nikad ne izgubim ovo dijete u sebi i da nikad ne odrastem. Mogu reći da sam se zabrinuo za sebe i pobojao da ću odrasti. No, tako se počela kotrljati ova priča ne sluteći da će postati jedno svjedočanstvo onoga što se dogodilo i kako me je Bog vodio u životu. Na početku, hvala dragome Bogu što mi je pokazao put kojim želim ići, hvala mojim roditeljima  za razumijevanje i poticanje u svakom trenutku moga života. Tako potaknut mnogim svjedočanstvima koje sam do sada čuo i pročitao eto da i ja pokušam to staviti na papir tj. napisati ovaj tekst o svom životu.

Život koji je bio pun uspona i padova, svijetla i mraka, dobra i zla.  Počeo bih onim događajima iz djetinjstva kada otvorenih očiju slušamo bajke koje nam roditelji ili braća čitaju i sve one počinju sa riječima: 'bio jednom, bila jednom', dok završetci tih bajki uvijek budu pobjeda dobroga nad zlim, svijetla nad tamom. Svakako ne bih želio da se ova moja priča pretvori u bajku, jer kao takva ne bi bila istinita niti bi je bilo poželjno pisati kao jedno svjedočanstvo. Poželjno je govoriti istinu biti iskren bez obzira kako ona zvučala ili kako bi nas iznenadila. Jer, prolazimo mi ljudi, prolaze noći i dani, ali pisana riječ ostaje za godine mnoge kao trajno svjedočanstvo jedne osobe, jednoga 'ja'. Stoga, počinjemo od djetinjstva. Svi znamo da je dijete puno pouzdanja, prostodušnosti i neusiljenosti. Dijete se ne boji. Za dijete ne postoje prepreke i granice, djetetu je sve moguće. Dijete se slobodno obraća srcu koje ne može biti drukčije nego biti otvoreno za susret.

Kao dijete, što su mi roditelji napominjali, volio sam se igrati - da služim Misu. Imao sam jedan žuti šal koji bih stavio kao štolu oko vrata, proparao bih lancun te ga stavio preko glave kao misnicu. Na stolu bih otvorio neku deblju knjigu koja mi je služila kao misal. I tako sam ja služija Misu. Nisam ja tada znao što je Misa, što se to događa na tome stolu ili što to govore ljudi koji stoje u crkvi na tome velikom stolu. Ma nije me bilo briga za te stvari jer bio sam dijete. Zaigranom djetetu nije do ničega nego do igre. To se je i meni tada motalo po glavi i ja sam se volio igrati. Sjećam se dobro i toga da su me roditelji znali uzeti za ruku i odveli u mliječni restoran na kolače ili sladoled. Bio sam sretan tada kada ništa nisam znao i sa malim stvarima. I ja sam pošao u osnovnu školu. Počela su se javljati prva prijateljstva i prve simpatije. Onda se pojavljuju neki ljudi koji mojim generacijama pokušavaju oduzeti djetinjstvo, koji su nas htjeli zarobiti možda čak i ubiti. Dolazi domovinski rat, a ja kao malo dijete nisam tada znao ni tko su naši niti tko su njihovi.

Nisam znao što je to Hrvatska. Koja je to radost i tuga, koja je to veličina. Ali ta Hrvatska se stvarala par metara ispred mojih očiju. Gledao sam na televiziji razrušene gradove i sela, gledao sam brata kako odlazi u nepoznato s puškom na ramenima duboko u noći. Nisam tada do kraja shvaćao što se to događa, ali znao sam da mi je netko pokušao ukrasti djetinjstvo,  pokušao je, ali nije uspio. Sjećam se tih ranih devedesetih, kako smo se mi kao djeca skupa s našim majkama i bakama skupljali na trgu gdje se molila krunica i gdje smo palili svijeće za mir u domovini. Sjećam se i procesija koje su išle kroz grad i da je u njima sudjelovalo najviše ljudi do tada. Dolazi toliko željena sloboda, olujna sloboda. Sjećam se da su tih dana zvonila zvona, išlo se u crkve moliti i zahvaljivati, dočekivalo se heroje po trgovima. Tada je ovaj mali dječačić u meni stasao i ušao u pubertet. Nakon primljenih svih sakramenata inicijacije krenuo sam u srednju školu, koju možda nisam nikako htio upisati. Nisam pronašao sebe u svojoj struci i bio sam žalostan zbog toga, bio mi je to kao jedan kamen oko vrata. U srednjoj školi upoznao sam društvo, prve prijatelje. Ali, sve me to nije nikako ispunjalo, nekako sam se osjećao isprazno, kao da me svi ignoriraju, nisam se nikako uklapao. Imao sam ja i drugo društvo obzirom da sam plesao folklor. U srednjoj školi se javljaju i prve ljubavi, prvi izlasci u kojima se opet nikako nisam ostvarivao. Jer, postoje ljubavi koje idu u mnogim smjerovima, ali postoje i neke ljubavi koje su toliko čvrste i određene da ih nosimo duboko u sebi.

Jedna od takvih ljubavi je ljubav prema određenoj osobi. Čak i oni koji djeluju nezainteresirano za sudbinu svoje simpatije, vrlo brzo shvaćaju da je to tako teško izreći toj osobi. Tako se i ja mogu ubrojiti među te koji ljubav teško izriču drugoj osobi. Kroz srednju školu polažem vozački ispit i položim, ali i tu se otvara jedan problem jer tada imam 16 godina i ne mogu voziti, ali i da hoću nemam što voziti, tako malo po malo i tu postajem indiferentan.  Već tada u srednjoj školi osim folklora imam još jedan hobi, a to je da sam volio otići pogledati utakmice Hajduka. To je jedna posebna priča jer na tim putovanjima je bilo svega, ali pošto su predrasude velike želio bih malo o tome pričati. Svakako kroz utakmice sam upoznao puno ljudi (ne huligana) sa kojim sam stekao pravo prijateljstvo, nekima od njih sam išao na vjenčanja i krštenja djece. Ali s druge strane utakmice su mi donijele i neke probleme jer sve sam se više udaljavao od one ekipe koju sam stekao u srednjoj školi, bježao sam s nastave, udaljavao se od svojih tišina. No i to vrijeme završava i odlazim služiti vojni rok u Bjelovar. Poslije vojnoga roka vraćam se u Metković i odmah počinjem raditi u jednom poduzeću.

U slobodno vrijeme počinjem pisati kolumne za neke portale. Ljudi koji su to čitali nagovaraju me da se aktiviram u politici. Tako ulazim u jednu stranku te postajem aktivan u političkom životu Metkovića. Tada ulazim u udrugu ''Narenta'' čija je temeljna djelatnost promicanje kulturnih, domoljubnih i kršćanskih vrednota. Sudjelujem u nekim inicijativama. I dalje idem na utakmice i radim. Pitate se čemu ovoliki uvod pa baš zato da se shvati kontekst u kojem sam rastao i djelovao.  No dolaze kasne dvadesete, odlazim u Zagreb na stranačku sjednicu ili prosvjed više se ne sjećam. Kako smo tada spavali po stanovima prijatelja radi uštede troškova tako sam i ja spavao kod jedne prijateljice. Treba naglasiti da se to događa negdje oko blagdana sv. Franje. Ta prijateljica kako je radila i nedjeljom htjela je otići na Misu, a bilo joj je zgodno navečer u Palmotićevu u Baziliku Srca Isusova. Pa eto da ne ispadnem svakakav pošao i ja s njom. Što reći nego ne možeš ispasti ovakav ili onakav pa da ne odeš na Misu. Međutim, kaže ona da se ide ispovjediti ja se opet digao i pošao se ispovjediti da se nebi pričalo, jednostavno sam išao za njom i tako stvarao nekakvu sliku o sebi. Tako se ja ispovjedio i ne znam zašto, vjerojatno sam negdje čuo, upitao sam svećenika gdje je grob Ivana Merza, on mi je pokazao i tamo sam otišao izmoliti pokoru. Sjećam se samo da sam pao na koljena i počeo moliti, od svega sam čuo sam jednu rečenicu iz propovjedi Franjo idi popravi moju kuću. Poslije toga sam se podigao za pričest te sam se opet vratio klečati. Misa je završila, a ja se nisam obazirao na klečanje i ispovijed. Krenuli smo u stan, stali smo na benzinsku postaju te smo kupili nekakvog alkohola da imamo u stanu. Dolazimo u stan, prija počinje kuhati večeru, a ja se odem istuširati. Nakon što sam izašao iz kupatila obukao sam se i odjednom mi se pred očima pokazao križ koji je visio na zidu. Odzvonilo mi je tada u ušima opet, ali samo jedna riječ iz propovjedi: Franjo. Ne znam ni sam kako, ali skupio sam ruksak i izišao sam iz sobe i rekao prijateljici da ovo nije za mene i da idem doma. Ona je ostala iznenađena, ali pomalo i ljuta. Napustio sam taj stan, švercao se u tramvaju, došao do autobusnog kolodvora. Došao na šalter kupiti karte negdje oko 23 sata, prodavačica mi je dala kartu i ja sam platio. Zanimljivo je bilo da sam u novčaniku imao točno 172 kune kolika je bila cijena karte. Tako bez kuna krećem kući u Metković.

Tada sve kreće suprotno od gore navedenoga, povlačim se u sebe. Ne znam razlog, ali svaku večer krećem na Misu. Prestajem pisati kolumne, prestajem izlaziti, prestajem ići na utakmice. Odjednom me počinju niotkuda, a zapravo od dobrih ljudi okruživati knjige i molitvenici. Počinje me zanimati duhovna glazba, počinjem slušati katolička radija, na tim radijima se moli povečerje i krunice i tako slušajući počinjem izgrađivati neki svoj svijet tišine i povučenosti. No sa druge strane što ne znajući, što iz straha ne mogu s nikim podijeliti taj žar koji me je pomalo zahvaćao cijeloga. Ta vatra je gorila u meni, meni je godila, ali nisam htio napraviti korak naprijed i reći drugima i zbog toga tih dana mi je bilo jako teško. Jedan od fratara me je primijetio u crkvi te smo se prijateljski počeli družiti i kroz razgovor nekako se ta vatra u meni rasplamsavala i bivala je sve jača i ugodnija. Jedan mi je dan zazvonio mobitel, na drugoj strani veze je bila prijateljica kod koje sam bio u Zagrebu te mi je rekla da joj imam platiti nekakvo posuđe koje je bacila kada sam otišao. No kada sam joj ispričao što se događa ona mi je ispričala priču iz Palmotićeve kako sam klečao i tako se kroz razgovore i molitvu rasplamsavao plamen u meni. Kroz mnoge razgovore koji su trajali kroz cijelu tu godinu sam pokušao dokučiti što se to događa. Međutim kada sam skupio dovoljno hrabrosti da to kažem javno da razmišljam o pozivu svećenika, pozivu franjevca naišao sam na ne razumijevanje i ismijavanje čak i poruge. Tada negdje iz Splita krećem pješice do Sinja na Veliku Gospu i na putu u tišini slažem kockice što se to dogodilo. Dolazim u Sinj i kleknuo sam na kamen ladan te sam počeo moliti za razumijevanje, volim reći da sam tada sklopio ugovor s Gospom da krećem na put prema svećeništvu. Razgovor kod župnika koji sam dogovorio tjedan dana poslije otpočeo je monologom župnika kako je on mene čekao, kako on želi da probam poći u samostan. Tako su krenuli još intenzivniji razgovori i istraživanja gdje i kako dalje. Molitva i redovito primanje sakramenata mi je dalo snage da krenem, a razgovori su mi bili putokaz prema onoj cesti ljubavi i mira. Cestu koja me je odvela do Provincije Presvetoga Otkupitelja Split, ljubavi koja me dovela do Imotskog u samostan gdje se nalazi postulatura, koja me odvela do mira – Visovca, otočića gdje se nalazi novicijat i  sada me dovela do druge godine KBF-a u Splitu gdje se nalazi naš klerikat!

Kako zaključiti i što reći na kraju. Isus nam govori u Evanđelju 'učiniti ću vas'(Mt 4,18), tako bira one nesavršene i od njih učini učenike. Svakako ovo što sam napisao je sam dio toga što se događalo u meni i oko mene. Ovo 'učiniti ću vas' odzvanjalo je u mojim, ali i u ušima mnogih koji su 'brzo ostavili sve i pošli za njim' (Mt 4,20). Stoga pouka koju bih želo da se izvuče jest čuvajte čistoću srca i duše jer nikad ne znate kada će vam zatrebati, odazovite se pozivu Učitelja premda vas okolina ne shvaća, jer Gospodin gradi i potpaljuje tu vatru u tebi i čeka te. Stavi Božje naočale i gledaj pogledom ljubavi, prvo u sebe pa u druge i ako otkriješ zabrinutost i nemir, tjeskobi i strah znaj da će Isus učiniti da to postane pogled koji grli svijet i koji nas ohrabruje na život. Znam jer sam to prošao, još prolazim i još se izgrađujem. Ali i znam da ne želim život miran i tih, moje mjesto je uz njih hrabre ljude.

Autor: fra Ivo Rastočić

(Preuzeto sa laudato.hr)

»U obitelji nas je bilo sedmero djece: tri brata i četiri sestre«, navodi u svojem predstavljanju Mila s. Bernardina Crnogorac, koja je rođena 1944. u Sovićima, u Hercegovini. U Družbu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga ušla je 1960. Članica je splitske Provincije navještenja Gospodinova. »Naši su roditelji bili pravi kršćanski roditelji, odani Bogu i Crkvi, pravi vjeroučitelji nama djeci, svojim primjerom žive i nepokolebljive vjere, i pravi odgajatelji, bez sveučilišne naobrazbe. U našoj je velikoj obitelji vladao sklad, rad i veselje. Drukčije nije smjelo biti, jer su roditelji dobro znali što je za nas djecu, odnosno za našu budućnost najbolje.

Više o 40 godina traži brata

»Nažalost, obiteljsko veselje nije dugo potrajalo. Naša je obitelj veoma ranjena. Naš je brat Stjepan, sveučilištarac u Salzburgu, u Austriji, naglo i bez traga nestao (1972.). Sva su naša nastojanja da bismo nešto doznali o njegovu nestanku bila uzaludna. Prije godinu i pol dana, nakon 40 godina bratova nestanka, kao neko čudo, dođe vijest da je u slovenskoj pismohrani Roman Leljak, istraživač, našao bratova pisma i dokaze da ga je slovenska Udba, sa svojim suradnicima, otela u Salzburgu, odvela preko granice, pod lažnim imenom, mučila i usmrtila ga. Sada tražimo i želimo naći njegove kosti, da bismo ga dostojno pokopali u našoj obiteljskoj grobnici. Molim Boga da nam se ta želja ostvari. Možda će tko ovo pročitati i progovoriti, otkriti istinu, a sebe koliko-toliko osloboditi od krvava zločina koji je počinio? Nadamo se. Danas je teško slušati da nakon mnoštva nevino usmrćenih ljudi mnogi još veličaju i slave svoje zločine.«

Bistri pogledi vjeroučitelja vesele

Kao mladu redovnicu, poglavarice su s. Bernardinu odredile za vjeroučiteljsku službu. Tada je pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu ustanovljen institut za vjeroučiteljice. »Učeći, polagano sam dozrijevala za to zvanje, ali priznajem, uvijek se pitajući hoću li u tome uspjeti. Istovremeno kod naših sestara profesorica glazbe, učila sam svirati na glasoviru i redovito vježbala pjevanje. Tako sam se pripremala za vjerovjesničko poslanje. Hvala Bogu da sam cijeli život ostala vjeroučiteljica, što sam i danas. Veoma je zanimljivo poučavati djecu u vjeri. Njihovo shvaćanje, razmišljanje, njihovi bistri pogledi, sve to vjeroučitelja veseli i sokoli.«

S. Bernardina živi i radi u Župi Kraljice Mira u Makarskoj, gdje predaje vjeronauk nižim razredima. K tomu vodi bogoslužno pjevanje s djecom i župni mješoviti zbor. Prije toga radila je u Božavi, na Dugom otoku, na Viru i u Livnu. S. Bernardina ističe da se u vjerovjesničkomu radu uvijek osjećala sretna i zadovoljna, jer je svoj posao radila kako je najbolje znala. »Rad je s djecom izazovan. On povezuje mnogo toga u župi u zajedničku cjelinu. Nije riječ samo o vjeronauku, nego o svemu drugom što uključuje vjeronaučna pouka: molitvu s djecom, s odraslima, pjevanje s malima i velikima, priredbe. Ponekad treba posjetiti bolesnike u župi, saslušati i utješiti ranjene, zalutale potaknuti na sakramente, brinuti se za urednost crkve itd.«

Čitanje oplemenjuje i oblikuje duhovnost

U slobodnom vremenu s. Bernardina čita, piše igrokaze, krasnoslove, pjesme, dramolete, drame i dr. »Pišući i čitajući, najbolje se odmaram. Stvarajući, sama sam sa sobom, u svojem svijetu, i to me duhovno ispunjava. To je osobito plemenit osjećaj. Nekoliko sam godina surađivala i s Makovim uredništvom. Veselila sam se stvarati za djecu prigodne igrokaze, koje je Mali koncil objelodanjivao. Radovala sam se svemu objelodanjenomu. Znala sam koliko treba slikovito slaviti velike blagdane i župne svečanosti. Zato sam veoma željela pomoći svima koji rade s djecom.« Autorica je knjiga »Osmijeh dubine«, u kojoj su prigodni igrokazi, pjesme, krasnoslovi, drame i uglazbljene pjesme, te najnovijega romana, »Sjene«. »Drago mi je kada mladi i djeca zavole knjigu i čitanje. Naš je vjerski tisak bogat savjetima, poučnim člancima, vijestima iz crkvenoga života. Tko ga čita, on ga oblikuje.«

Narod voli redovnice

O redovništvu bi se moglo mnogo govoriti, navodi s. Bernardina. »Držim da je redovništvo uvijek suvremeno, pogotovo kad govorim o redovnicama, časnim sestrama. Naš narod voli sestre i cijeni njihov rad. Ljudi osjećaju da sestre uprisutnjuju dobrotu među njima, nešto nebesko, potiču nadu u njihovim poteškoćama, a oni nas mole za naše molitve, a često i mole sa sestrama. Nije uvijek sve lako. Veliko je djelo uprisutniti Boga i vjeru međe ljudima, svojom ljubavlju i radom, služeći bratu čovjeku. Držim da svaku duhovnu osobu narod prihvaća kao neku svoju zaštitu. Većina doživljava da nas ima pravo uvijek zamoliti, u svako doba, kad im što treba, veoma nas lako nađu. Nas to oplemenjuje, jer tako se redovništvo neprimjetno iznutra obnavlja. Otvara nam nove vidike. Lakše zapažamo nove potrebe ljudi. U razgovoru nam otkriju svoje rane, boli, a i ono dobro koje ih potiče na nadu. Nakon toga mnogo lakše prihvate duhovni lijek za rane koje ih muče. Počnu moliti, obnove vjerski život, nakon duljega vremena počnu primati sakramente. To je za svaku duhovnu osobu ohrabrenje i blagoslov u daljnjem radu.«

I redovnice trebaju zahvalu

Ne bježeći od problema, s. Bernardina kaže: »I mi redovnice imamo nešto što nas muči, boli. Uza sve naše predanje i posvećenje Bogu, mi smo ipak tjelesne. Nismo duhovi. I mi smo ljudi, koji moramo živjeti do Božje volje. Kao prvo, treba nam razumijevanje, zahvalnost, molitva Božjega naroda i sve ono bez čega se ne može živjeti. Promatrajući s toga gledišta sestrinski rad, u tome nalazim manjkavost, a to nije dobro ni pravedno. Svatko svakomu treba dostojno zahvaliti za učinjeno dobro.«

Žrtvovati se za što

O tome kako gleda na mladež i one malo starije te zašto se teško odlučuju za redovništvo, s. Bernardina kaže: »Često sam se pitala zašto je to tako? Zaključih da su oni neodlučni za odgovorna zvanja, ne samo za duhovna. Oni ne bi ovo, ne bi ono, ne bi ništa?! Poteškoća je u tomu što većina današnje mladeži i onih malo starijih ne žele trpjeti, žrtvovati se za što, svladati se u nečemu, imati svoj plemeniti cilj, osmisliti vrijeme, koje im je Bog dao, razgovarati o čestitu životu. Ne da oni nisu za duhovno zvanje, nego oni često nisu ni za brak, ni za obitelj, ni za bilo koju osobitu žrtvu. Takvi su stavovi današnje mladeži žive rane današnjega društva. Mnoge su obitelji propale. Žene se i udaju nekoliko puta. Djeca ne znaju kamo bi pošla... Sada idu k jednomu roditelju, sad k drugomu. Potom se pojavi nova mala seka ili braco. Djeca se pitaju odakle to. Tako nastaje metež, pomutnja. Nestaju postojane, jake kršćanske obitelji, koje su bile rasadište zvanja. Bile su kao mali samostani, u kojima se radilo, molilo, trpjelo. Svi su bili zadovoljni i sretni s onim što su imali. Danas ljudi imaju mnogo tvarnoga, ali zanemarili su duhovno. Zato su smeteni, osim onih hrabrih, postojanih i bogobojaznih.«

Naći način poučavanja

Na temelju svojega bogatoga rada s mladima i djecom s. Bernardina ističe da danas mladi osluškuju i slijede zov koji im obećava bezbrižnu budućnost, lagodan život, provod, a na kraju ih zavede svojom zamamom, koja im uništi životnu radost. Ništa im ne preostaje nego svoju tugu razgoniti suzama i gledati u svoje posrtaje, iz kojih se treba pokušati podignuti. Mladi, da bi se promijenili, moraju naučiti slušati i poštovati starije, kod kuće u obitelji, u školi, u Crkvi. Ljude je teško mijenjati. No to ne znači da ih treba prepustiti njima samima. Trebalo bi početi vjeropoučavati djecu, mladež, mlade supružnike, starije, sa svima razgovarati. Dobro bi došli sastanci za svaki uzrast, jedanput ili dvaput mjesečno. »Vjerujem da bi ljudi zavoljeli ta druženja, a nešto bi na njima čuli i naučili. To bi im sigurno bio poticaj da obnove svoj vjerski život. Trebalo bi sastaviti nekoliko skupina koje bi to radile, ali, prema mogućnosti, da to vodi svećenik. Vjeropouku ili predavanje može imati svećenik, časna sestra, vjeroučitelj, sveučilištarac ili tko od uvjerenih i pobožnih vjernika. Držim da bi to bilo zanimljivo, dobro i da današnje vrijeme takvo što i očekuje«, predložila je s. Bernardina

(Prezeto: Glas koncila)

Zajednica sestara uršulinka u baroknom gradu Varaždinu sve je aktivnija, na povijesnim temeljima samostana s početka 18. stoljeća u novom tisućljeću raznolikim aktivnostima odgovara na pastoralne potrebe i izazove. Nasljedujući karizmu utemeljiteljice sv. Anđele Merici, redovnice vode osnovnu katoličku školu, imaju vrtić, prostor za održavanje duhovnih obnova, a u njihovoj se zajednici osjeća otvorenost za društvene probleme. Veliku ulogu u svim tim područjima redovničkoga života ima s. Damjana Mihaela Barbarić, 37-godišnja Zagrepčanka koja će sljedeće godine proslaviti dvadesetu obljetnicu ulaska u samostan.

Rođena 11. prosinca 1977. kao najstarije dijete u obitelji sa šestero djece, naučila je tijekom odrastanja kako se brinuti za mlađe, a te je dane mladosti obilježilo i višekratno seljenje jer su obitelj Barbarić otčeve službe kao veterinara vodile u različite gradove: od Velike Gorice, preko Slavonije i Pokupskoga, dok se nisu stacionirali u novozagrebačkom naselju Dugavama. »Najmlađi mi se brat rodio kada sam već bila u samostanu pa s njime nisam ni živjela. Ali bilo je lijepo iskustvo biti uz mlađu braću i sestre, imala sam zaduženja, naučila sam kako živjeti s 'klincima': kako ih hraniti, presvlačiti, kako komunicirati s djecom. Uvijek je bio netko novi i koliko mi je u tom razdoblju možda to bilo teško, sada vidim da je to bilo odlično iskustvo«, svjedoči s. Damjana Mihaela, koja je osnovnu školu pohađala u Pokupskom, a potom je upisala matematički smjer XIII. gimnazije u Zagrebu.

»Bi li ti bila ta časna?«

Uz obrazovanje, Barbarići su svojoj djeci pružili i vjerske temelje. Iako otcu zbog službe u vrijeme komunizma nije bilo preporučljivo ići u crkvu, svejedno se višečlana obitelj svake nedjelje okupljala na misnim slavljima, a i u kući se njegovao duhovni život. »Bili smo angažirani u Crkvi: čitala sam odmalena, a u srednjoj školi bila sam vezana uz župnika u Dugavama Miju Gorskoga i uršulinku s. Jasnu Lučić. Grupa mladih bila je genijalna, išli smo na planinarske križne putove, to je bila dobra zajednica, a uključila sam se i u dramsku skupinu. Cijelu subotu i nedjelju provodila bih u župi, a počela sam i svirati na nedjeljnim misama kada me župnik upisao na tečaj orgulja na Institutu za crkvenu glazbu«, kaže s. Damjana Mihaela.

Nikada nije razmišljala o redovničkom pozivu niti je u njemu prepoznavala nešto privlačno jer joj je san bio imati veliku obitelj iz kakve je i sama potekla, ali preokret se dogodio sa 16 godina na jednoj misi. Kao i svake uobičajene nedjelje, otišla je na misu, ali ovaj put u jedno malo mjesto, gdje ju je iznenadilo pjevanje starih baka. Njoj naviknutoj na gitare - kako sama prepričava - bilo je neobično čuti kako se pjeva bez instrumenata. »Gledala sam djecu i mlade i pomislila sam: tu bi trebala doći neka časna sestra da pokrene djecu i mlade, da nauče pjesme, da se pokrenu aktivnosti u župi. U tom trenutku u mene ulazi posebna ljubav i toplina i javlja se pitanje: 'Bi li ti bila ta časna?' Osjećala sam se kao u nebu i odgovorila sam sama sebi: 'Zašto ne.' Držalo me to cijeli dan i posvijestila sam si da ta moja odluka i želja znači i odlazak u samostan. Odmah sam razgovarala sa sestrama i one su mi preporučile da najprije završim školovanje i navršim 18 godina«, pripovijeda s. Damjana Mihaela, koju je ta prvotna želja dugo držala. Ipak iščezla je pri kraju srednje škole, kada su se pojavila pitanja je li redovnički put upravo onaj koji Bog traži od nje. U potrazi za odgovorom išla je svaki dan na misu, molila je, a sve je to pratilo i jedno razdoblje zaljubljenosti. Pojavio se i strah: najviše se bojala kako će zamijeniti svoju brojnu obitelj samostanskom sobicom, kojih će se stvari morati odreći, imala je uvijek u očima sliku aktivne redovnice na župi i nije znala što može očekivati u samostanu...

Zaručništvo s Kristom

Za ulazak u samostan na blagdan Gospe Snježne 1996. godine bio je zaslužan jedan trenutak koji je doživjela u svojoj župnoj crkvi u Dugavama: »Ono što me nosilo jest slika Milosrdnoga Isusa. Ostala sam pred tom slikom i toliko sam čeznula za tom tankom zrakom svjetla, jer kod mene je bila tama, nije bilo nikakve snage ni jasnoće. Bila sam uslišana i zraka svjetla stigla je u moje srce i znala sam da je točno i pravo otići u samostan«, svjedoči o ljetnim danima redovnica Barbarić, nakon čega je uslijedila kandidatura u Zagrebu, postulatura i novicijat u Varaždinu te između prvih i vječnih zavjeta školovanje na Katehetskom institutu.

Kada govori o odabiru reda uršulinka, spominje da bi opet izabrala isto. Iako u vrijeme ulaska u samostan nije znala za druge kongregacije i redove jer je pred očima imala radosnu i nasmijanu uršulinku iz župe, kasnije je shvatila da je sve imalo jednu veliku poveznicu: »U vrijeme formacije upoznala sam našu utemeljiteljicu. Kod nje je silno naglašeno zaručništvo, ta ljubav prema Kristu te duhovno majčinstvo. Meni koja obožavam klince i biti majka mi je nešto prekrasno - ostvarilo se u samostanu, posebice to osjećam kroz duhovno vodstvo i kada dolaze ljudi koji traže savjete iz duhovnoga područja. Anđela Merici nije govorila o određenom apostolatu uršulinka, nego je poticala sestre da budu zaručnice Isusa Krista i kao takve duhovne majke bez obzira što radile: bile odgojiteljice, katehistice, kuharice, dežurale na porti ili služile u sakristiji. Mi smo duhovne majke, u prvom redu poslane drugima.«

Tijekom studija razvijala je još jednu svoju ljubav: mnogo je vremena ulagala u glazbu i znanje o liturgiji. Silno se trudila u glazbi pa čim je počela studirati 1999. godine paralelno je upisala tečaj na Institutu za crkvenu glazbu i tijekom redovničkoga služenja vodila je više zborova - od dječjih koje je vodila na različite nastupe i Zlatne harfe do zborova odraslih koji traže zahtjevniji pristup.

Odgoj u vidu evangelizacije

»Upravo u tome vidim veliki potencijal da se uključe djeca i mladi u crkvu. Danas djeca i mladi odlaze iz župa zato što nisu angažirani, a glazba je dobar medij kojim ih se može privući i povezati. Slično se može i ministriranjem i čitanjem - to su stvari kojima se mogu pokriti sve potrebe djece. To mi je baš na srcu, pa se i ja trudim u tim područjima ostaviti trag«, kaže s. Damjana Mihaela, koja svoj poziv vidi kao odgoj u vidu evangelizacije.

Tijekom redovničkih godina, od polaganja vječnih zavjeta 2004. godine, obavljala je različite zadaće: radila je kao vjeroučiteljica u školi u Gračanima, a uz to u župi je okupljala djecu i mlade, ali i odrasle na obiteljsku zajednicu. Potom je nakon četiri godine uslijedio premještaj u Varaždin, gdje je imala zadaću uspostavljanja duhovnoga centra. Iz temelja je gradila program i aktivnosti, a ubrzo je u ime Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica bila imenovana u Odbor za mlade Hrvatske biskupske konferencije kao njihov predstavnik. To joj je otvorilo mnoga vrata i putove, pa su brojni mladi za svoje formacijske susrete odabirali upravo Varaždin i samostan sestara uršulinka.

Tako je ime s. Damjane Mihaele prepoznatljivo i u pastoralu mladih, rado vodi ljetne kampove. »Sve mora imati molitvenu pozadinu. U nas se kontemplacija i akcija međusobno prožimaju jer smo kontemplativno-apostolski red. Uvijek je velika opasnost da se ode previše u aktivizam, jer izazova za djelovanje ima previše i ne možemo odgovoriti na sve. Primjećujem da je puno toga što bi trebalo činiti, ali bitno je razlučivanje jer nam je kontemplacija bitna stavka u životu«, kaže redovnica koja u Varaždinu vodi nedjeljnu duhovnu misao na tamošnjem radiju, a može je se čuti i u eteru Radija Marija. Prošle je godine pred nju stavljen novi izazov: počela je predavati vjeronauk u novootvorenoj katoličkoj osnovnoj školi, gdje se brine i o duhovnom osposobljavanju kadra.

(Preuzeto iz Glasa koncila)

Utažiti Kristovu žeđ za dušama među najsiromašnijima, onima koji su udaljeni od Boga, psihički i duhovno ranjeni te pokazati ljubav prema Bogu i čovjeku – životno je geslo rođene Zagrepčanke 61-godišnje redovnice Ivane Karavanić koja je prije tridesetak godina postala članica Družbe sestara misionarka ljubavi iz jednostavnoga razloga: htjela je nastaviti misiju pomaganja i širenja radosne vijesti na način na koji je to činila njihova utemeljiteljica bl. Majka Terezija iz Kalkute.

Radikalnost u življenju četiriju zavjeta – siromaštva, poslušnosti, čistoće i služenja siromašnima – odrednica je koja obilježava sve službe na koje je s. Ivana Karavanić bila poslana diljem Italije do prošlogodišnjega povratka u rodni grad i mjesto gdje je započela svoju redovničku formaciju. Dolazak u Zagreb nakon tri desetljeća kod nje je izazvao veliku radost jer opet je koračala ulicama u kojima je provela mladost, bila u parkovima u kojima se igrala, prolazila kraj Hrvatskoga narodnoga kazališta u kojem joj je bila zaposlena majka...

Naučila životnu lekciju

Zagrebačke godine u vrijeme odrastanja i obiteljsko ozračje ostavili su poseban trag na nju i bile su ključne za odluku o odlasku u samostan. »Rođena sam 1954. godine i odrasla na Jelačićevu trgu, u katoličkoj obitelji koja je ne samo prakticirala vjeru, nego je i radosno živjela. U nas je liturgijska godina bila glavni ritam godine, slavili smo blagdane, molili krunicu, čitali Sveto pismo. Moji su roditelji nakon Drugoga vatikanskoga koncila često za stolom znali diskutirali o crkvenom učiteljstvu, kako ga primijeniti, slušali su Radio Vatikan, bili su u dobrim odnosima s mnogim redovnicima i svećenicima koji su nas posjećivali«, svjedoči s. Ivana, koja je u takvoj atmosferi zajedno s još dvije sestre i jednim bratom od roditelja naučila životnu lekciju: poštivati svakoga čovjeka i pomagati siromasima.

Već kao djevojčica od 11 godina s. Ivana osjetila je privlačnost prema redovničkom životu. Bilo je to u samostanu karmelićanka Božanskoga Srca Isusova na Vrhovcu, gdje je kraće vrijeme stanovala kada im se majka razboljela, a otac bio na specijalizaciji u Švicarskoj. »Isus u tabernakulu i tišina duboko su me privlačile i često sam odlazila u kapelicu sama. Način života karmelićanka, jednostavnost i svetost toga ambijenta dirnula mi je srce. Mislim da me Bog tada prvi put pozvao, ali ja nisam to još razumjela i mislila sam da je to moja fantazija.«

Ubrzo nakon toga doživjela je iskustvo koje je snažno obilježilo njen daljnji život. »Poticaj za redovničko zvanje dobila sam kada sam vidjela prve narkomane u mojoj glazbenoj školi. To su bili mladići i djevojke, među najboljim đacima, inteligentni i slobodni ljudi, izgledali su uvijek jako dobri, ali onda sam uvidjela kako iz dana u dan propadaju i sve su manje bili osobe koje sam poznavala. To me duboko dirnulo, pitala sam se što ih je na to natjeralo, kako da im pomognem, a da me ne povuku u svoje vode. Otkrila sam tugu koju nikada nisam upoznala. I moja je obitelj imala poteškoća s komunistima, ali ja sam bila sretna. Razgovarajući s njima, shvatila sam da mi vjera daje puno više nego što imaju oni i pustiti ih da se sami bore s tim problemom činilo mi se nekršćanski«, kaže misionarka ljubavi.

Europljanka u sariju

Tada je, kako svjedoči, počela dublje moliti i tražiti odgovor od Boga, mnogo je čitala o liječenju ovisnika i odlučila nekoliko ljetnih mjeseci tijekom 1972. i 1974. godine volontirati u Amsterdamu u eksperimentalnim zajednicama za liječenje ovisnika. I tamo se dogodio odlučujući susret: »Zadnjih dana u Nizozemskoj doživjela sam osobni susret s Isusom u jednom narkomanu, shvatila sam da je razapet u njemu i koliko žeđa za tom dušom i za mnom. To je bio neobičan razgovor, u kojem kao da mi se otvorio novi svemir. Isus mi je dao do znanja da ga moram nositi baš takvima, koji su najizgubljeniji, duhovno i moralno. Što je duša ranjenija i bolesnija, njemu je draža i za njom sve više žeđa. U tom susretu shvatila sam da Bog želi nešto više i dublje od mene.«

Shvatila je da život želi posvetiti služeći i pomažući upravo marginaliziranima, iako do tada nije čula za misionarke ljubavi i Majku Tereziju. Prvu informaciju o toj družbi s njom je podijelila majka koja je u časopisu »Radosna vijest« čitala o djelovanju Majke Terezije u Indiji, na što je Ivanka samo odmahnula rukom komentirajući: »Još jedna Europljanka u sariju.« Ali ubrzo je prepoznala vrijednost i autentičnost poziva te žene čitajući knjigu o. Jurja Gusića »Majke odbačenih«, a onda joj je susret uživo s Majkom Terezijom u samostanskoj crkvi u Frankopanskoj ulici potvrdio da ima zvanje. Kao važan dio formacije za svoje redovničko zvanje, dok još nije stupila u samostan, s. Ivana ističe susrete i kateheze koje je pohađala kod prof. Tomislava Ivančića.

Godine 1980. redovničku formaciju započela je u Zagrebu, a nakon šest mjeseci uslijedili su postulatura i novicijat u rimskoj četvrti baraka Tor Fiscale. Tamo su učili kako prići Romima, kako raditi s njihovom djecom, kako susretati prosjake, kako se o njima brinuti, a nedjeljom je zajednica od sedamdesetak kandidatica odlazila u bolnice onima koje nitko nije posjećivao. Pohodili su i zatvore, siromašne obitelji, skupljali djecu i vodili ih na misu.

Zapadnjačko siromaštvo

U te je četiri godine, do polaganja prvih zavjeta 1984. godine, upoznala dublji smisao karizme misionarka ljubavi koji se ne iscrpljuje samo u pomaganju siromašnima. O tome kaže: »Naša karizma temelji se na tome da najsiromašniji u našem služenju njima u osnovnim stvarima – poput pranja, čišćenja, hranjenja i njegovanja – otkriju ljubav Božju prema njima. U našim konstitucijama stoji da čovjek nije toliko gladan kruha koliko ljubavi, poštovanja, prepoznavanja ljubavi. Uz odjeću, hranu, higijenu, čovjeka treba obući u milost Božju, u dostojanstvo koje je izgubio. Shvatili smo da naša karizma nije samo služiti najsiromašnijima, ići u misije, nego taženje Isusove žeđi za spasenjem i za posvećenjem duša.« Prepoznala je to vrijeme kao pripremu za rad protiv »zapadnjačkoga siromaštva«, željela je pomagati duhovno siromašnima, socijalno, moralno i psihički ranjenima, svjesna svih izazova koje nosi ta zadaća.

Prva joj je postaja u redovničkom služenju bila Skoplje, a onda je sljedeće dvije godine katehizirala djecu u Odri i Novom Zagrebu te je poslana u Italiju. Prošla ju je uzduž i poprijeko: od Sicilije gdje je radila sa zatvorenicima preko Firenze u kojoj su joj bili povjereni mali Romi koje su nastojali školovati i vjerski formirati do boravka u kući Tor Bella Monaca i Primavalle u Rimu u kojima je radila s trudnicama.

Iz dugogodišnjega iskustva rada s ljudima nosi mnoge uspomene: »Mi smo prilazili takvim skupinama na ulici, nalazili smo ih posvuda. Pokušavali smo se sprijateljiti s njima, nagovoriti ih da promijene dotadašnji način života, pronađu cilj. Ali ne moraliziranjem, nego tako da osjete ljubav Božju za njih i da su dar čovječanstvu, da mogu izići iz teške situacije ako to žele. Tu sam najviše na djelu vidjela Božje milosrđe i ljubav: bilo je krasnih promjena, i iako fizički oštećeni, mnogi su postali dar župnoj zajednici i obitelji, postali su izvor milosti drugima, bili su anđeli čuvari jedni drugima.«

Vesela i poletna

Prije tri godine završila je »talijansku priču«, poslana je u Njemačku, ali na kratko jer je zbog bolesti ponovno došla u Zagreb. Sada osjeća nastavak svoje misije, povjerena joj je briga u pučkoj kuhinji, ali i radi sa ženama koje su kod sestara u Jukićevoj ulici na dnevnoj i noćnoj brizi. »Najviše sam s našim mladima iz prebivališta, individualna briga moja je zadaća. Da ih saslušamo, da vidimo što je srž njihova problema, da ih uputimo. S tim najponiznijim služenjem, čineći male stvari s velikom ljubavlju, možemo ući u njihovo srce i uprisutniti djelotvornu brigu – nježnu ljubav Božju koja žeđa za njima«, zaključuje živahna, vesela i poletna redovnica.

(Preuzeto iz Glasa koncila)

Već od sam djetinjstva osjećao poziv na redovnički život. No Bog me je polako privlačio sebi. Njegova milost mi je usadila želju da pomažem ljudima. I to sam nastojao činiti u medicinskome pozivu. Sjećam se mnogih bolesnika kojima sam bio blizu u njihovim posljednjim životnim trenucima, sjećam se onih ljudi u komi, sjećam se sve one bolesne djece, sjećam se kada sam sudjelovao u spašavanju života, sjećam se onih prekrasnih trenutaka kada sam u rađaonici pomagao u porođaju i radovao se novim životima… sjećam se svih tih milosnih dana koji su mi pokazali put prema redovništvu. Znao sam da me Bog zove da budem blizu ljudima, no ipak u sebi sam neprestano osjećao poziv da pomažem ljudima ne samo tjelesno nego i duhovno. U Karmelu sam otkrio svoje mjesto. I danas kao redovnik i svećenik služim Bogu u svakome čovjeku koji trpi u svome tijelu ili duši. Bogu hvala na milosti poziva! (A.M.)

Izručivši se Bogu i ljubeći ga iznad svega, onaj koji mu je već po krštenju bio predan biva tako intimnije posvećen Božjem služenju i dobru Crkve. Bogu posvećenim staležima Crkva objavljuje Krista i pokazuje kako Duh Sveti u njoj čudesno djeluje. Poslanje je stoga onih koji zavjetuju evanđeoske savjete ponajprije da žive svoje posvećenje. “Ali budući da se snagom istog posvećenja predaju crkvenom služenju, obvezani su, na način svojstven svojoj Ustanovi, posebno sudjelovati u misijskoj djelatnosti”.

U Crkvi koja je kao sakrament, to jest znak i oruđe Božjeg života, posvećeni se život očituje kao osobit znak otajstva otkupljenja. Ići za Kristom “iz bližeg” i nasljedovati ga, “jasnije” očitovati njegovo poniženje, znači biti “dublje” nazočan, u srcu Kristovu, među svojim suvremenicima. Oni naime koji hode tim “tješnjim” putem potiču braću svojim primjerom i daju jasno svjedočanstvo “da se svijet ne može preobraziti i Bogu prikazati bez duha blaženstava”.

Bilo da je to svjedočenje javno, kao u redovničkom staležu, bilo da je skrovitije, ili čak tajno, Kristov je dolazak za sve posvećene početak i ishod njihova života:

Budući da Božji narod nema ovdje stalnoga grada, (redovnički stalež) (…) pokazuje svim vjernicima, već na ovom svijetu, prisutna nebeska dobra; bolje svjedoči o novom i vječnom životu, koji je stečen Kristovim otkupljenjem, te bolje nagovješćuje buduće uskrsnuće i slavu nebeskoga kraljevstva.

Izvor: Katekizam Katoličke Crkve (www.bitno.net)

"Tko ne nosi svoga križa i ne ide zamnom ne može biti moj učenik.”

“Čovjek živi od susreta. Od velikih čari cijeli život. Ima susreta koji ostavljaju veliki trag i taj trag traje.” (J. Galeb)

Moja posljednja riječ neka bude: “vjerujem svojoj ljubavi.”

Vjerujem ljubavi i kad zadaje bol. Ne zatvaraj svog srca. Kratkovijeka, poput rose je slast dok se smije, ona već umire, ali bol je jaka i traje.” (Tagore)

Bože, blagoslovi onoga tko ulazi u ovaj dom.
Zaštiti i čuvaj onoga tko iz njeg izlazi.

“Širite smiješak koji vam je Isus poklonio!”

“Vaš je smješak unio sunce u ovu kuću!” (Majka Terezija)

“Vrata svoga srca otvori Kristu Spasitelju - živom studencu ljubavi!”

“Osmijeh ne stoji ništa, ali stječe mnogo.”

“Osmjeh može biti korisniji od dragocijenog dara i njegova će uspomena trajati čitav život.”

“Lijepa si, najljepša od ljudskih sinova! Po usnama ti se milina prosula!”

“Dan za danom, o Bože moj,
ne kiši u mome neplodnom srcu.
Nigdje ni najtežeg predznaka dalekom pljusku svježine. Neka se oblak milosti nadazre nadamnom s visina, poput suznog pogleda matere u dan očeva gnjeva.2 (Tagore)

“Tko traži istinu, traži Boga, bio on toga svjestan ili ne.” (Edith Stein)

“Tvoj snaga je tvoja ljubav.” (sv. Augustin)

“Sreću čovijek može smo dijeljenjem umnožiti.” (A. Schmeizer)

Tuđe poštuj, svojim se diči. (Petar Preradović)

Prijatelj je netko tko nas posve poznaje, a ipak nas voli. (sv Franjo Asiški)

Ekološka kriza je ponajprije kriza morala i zbiljni prezir spram čovjeka. (Ivan Pavao II)

Treba gorijeti i izgorjeti. A mi dimimo. Zašto bi ja dimio molim vas lijepo? (o. Ante Gabrić)

Moja posljednja riječ neka bude: “vjerujem svojoj ljubavi.”

Vaš je smješak unio sunce u ovu kuću!(Majka Terezija)

Vrata svoga srca otvori Kristu Spasitelju - živom studencu ljubavi!

Osmjeh može biti korisniji od dragocijenog dara i njegova će uspomena trajati čitav život.

Tvoja snaga je tvoja ljubav. (sv. Augustin)

Život nije ništa bez prijateljstva.

Voljeti i biti voljen najveća je životna sreća!

Gdje god bili vaši prijatelji tvore vaš svijet.

Pet minuta vrijedi više pomagati nego deset suosjećati. (rumunjska poslovica)

Samo u Bogu je vaša sreća i vremenita i vječna. Izvan Boga ne ostaje ništa nego propast.(bl. A. Stepinac)

Ja sav pripadam njemu,
sav posjed moj nek` njemu služi sada:
prepustih se u svemu. (sv. Ivan od Križa)

Isuse, tko Te je učinio tako malenim? Ljubav. (sv. Mala Terezija)

Učini da me upoznaju oni koji se ne usuđuju.

Ne tražim od tebe savršenstvo – to bi bilo suviše teško za tebe – nego duh savršenstva. Imaj uvijek volju postupati dobro, i to s velikom ljubavlju.

Susreći drugoga istom tankoćutnom pažljivošću s kojm Bog tebe susreće.

Što više svjetla daješ od sebe, to ćeš ga više za sebe zadržati.

Ljudi koji žive iz nade, vide dalje;
Ljudi koji žive iz ljubavi, vide dublje;
Ljudi koji žive iz vjere, vide sve u drukčijem svjetlu. (Lothar Zenetti)

Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednome od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste! (Mt 25, 45)

Nemam više velikih želja, osim želje da ljubim dok ne umrem od ljubavi. (sv. Mala Terezija)

Blago milosrdnima, jer će postići milosrđe! (Iv 15, 4)

Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas. (Iv 20, 21b)

Vi ste moji prijatelji ako činite što vam zapovijedam. (Iv 15, 14)

Tamo kamo ja idem već znate put. (Iv 14, 4)

Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni. (Iv 14, 6)

Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati! (Mt 5, 8)

Djelima pokažite ljubav koju imate jedni prema drugima i s pouzdanjem otkrivajte svoju potrebu da jedni drugima potrebni pribave i pruže. (sv. Klara)

Ako ustrajete u mojoj nauci, uistinu ste moji učenici; upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi. (Iv 8, 31b)

Kojom mjerom mjerite, onako će se i vama mjeriti. (Mt 7, 2)

Čovjek nije dostojan Boga, ali nije nesposoban da postane dostojnim Boga. (Pascal)

Život nećemo učiniti lakšim bježanjem i strahom pred poteškoćama nego hrabrošću kojom ćemo ih primiti. (Danijela Krein)

U svakidašnjem životu rijetko pomišljamo na to da beskrajno više primamo nego što dajemo i da tek zahvalnost obogaćuje život. (Bonhoffer)

Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju. (Mk 16, 15)

Služenje braći u čistoj ljubavi, zaista je molitva i nešto najbolje. Molitva i ljubav - to je snaga koja sve svladava. (F. Schvervier)

Sloboda nije u tome da nikoga ne priznamo nad sobom, nego da štujemo onoga koji je nad nama. (J.W. Goethe)

Što nam je teže, to se čvršće uzdajmo u Boga. Budimo Bogu zahvalni za sve patnje jer one iskušavaju našu vjernost i pružaju nam prigodu da zaslužimo nagradu. (Arnold Janssen)

Ako se ne odvažiš i ne pokušaš, nećeš znati možeš li.

Učit ću te, put ti kazati kojim ti je ić. Oko će moje bdjeti nad tobom.

Prije nego što počnete listati stručne priručnike, konzultirati enciklopedije, dozivati u pomoć veće stručnjake, obratite se najprije molitvom Bezgrešnoj! Sva rasvjetljenja dolaze odozgo. To će uvijek biti dokaz vašeg povjerenja prema njoj. A ona će se onda i čudesima uteći, ako je potrebno. (o. M. Kolbe)

“Ako križ otklanjamo on nas pritišće; ako ga prihvaćamo on nas nosi.” (sv. Ivan Vianey)

“Tišina je istinski razgovor među prijateljima, govor nije biten bitno je da ne morate ništa govoriti!”

“Život nije ništa bez prijateljstva.”

Voljeti i biti voljen najveća je životna sreća!”

“Gdje god bili vaši prijatelji tvore vaš svijet.”

Ništa nije vrijedno truda osim smijeha i ljubavi prijatelja.”

Male ljubaznosti učvršćuju prijateljstva.”

Ne pomaže vam toliko pomoć prijatelja koliko pouzdanje u to da će vam pomoći.

Pet minuta vrijedi više pomagati nego deset suosjećati. (rumunjska poslovica)

Bog ne zaboravlje onih koj sebe zaboravljaju a misle na druge.(sv. Augustin)

Bože, u dubini svoga srca zahvaljujem ti što se stvarnost ne odvija onako kako bih to ja htio. (F. Neri)

Što je veća tama oko nas to više moramo otvoriti srce svjetlu odozgo. (Edith Stein)

Nemjenjaj se za sva blaga ovoga svijeta
nek te uvijek misao resi
“ona tiha patnja draga”
i na koliko žena bila uvijek
više tajna budi
budi šutnja al iskrena
nek te te vječno slute ljudi. (Majka Terezija)

Gori, gori i izgori za Boga i duše. (o. Ante Gabrić)

Nema čovjeka u kojemu bi bilo toliko blata, a da se u njemu ne bi našao barem jedan trenutak zlata. (sv. Leopold Bogdan Mandić)

Koliki je čovjek pred Bogom toliko vrijedi i više ništa. (sv. Franjo Asiški)

Bog ne zaboravlje onih koji sebe zaboravljaju a misle na druge. (sv. Augustin)

Bože, u dubini svoga srca zahvaljujem ti što se stvarnost ne odvija onako kako bih to ja htio. (F. Neri)

Što je veća tama oko nas to više moramo otvoriti srce svjetlu odozgo. (Edith Stein)

Gori, gori i izgori za Boga i duše. (o. Ante Gabrić)

Nema čovjeka u kojemu bi bilo toliko blata, a da se u njemu ne bi našao barem jedan trenutak zlata. (sv. L. Bogdan Mandić)

Koliki je čovjek pred Bogom toliko vrijedi i više ništa. (sv. Franjo Asiški)

Treba gorijeti i izgorjeti. A mi dimimo. Zašto bi ja dimio molim vas lijepo? (o. Ante Gabrić)

Ne gubi nikiad nutarnji mir; ako to prakticiraš, budi sigurna da ćeš uvijek biti pobjednica. (s. Marija Krucifiksa)

Udijeli mi, Gospodine, duboku poniznost i milosrdnu ljubav. (s. Marija Krucifiksa)

Besposlica je neprijatelj duše i početak svih poroka. (s. Vekenega)

Svak se dan bori, jednog dana naći ću te kao borca. (Mt 5, 7)

Blago siromasima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko! (Mt 5, 3)

Ohrabrite se: Ja sam pobijedio svijet! (Iv 16, 33c)

Ovo je zapovijed moja:
ljubite jedan drugoga
kao što sam ja ljubio vas! (Iv 15, 12)

Vi ste svjetlo svijetu. Nije moguće sakriti grad koji leži na gori. (Mt 5, 14)

Opraštajte, pa će vam biti oprošteno! (Lk 6, 37c)

Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovi Božji! (Mt 5, 9)

Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima. (Mt 7, 12)

Svatko tko je prijatelj istine sluša moj glas. (Iv 18, 37c)

Nemojte suditi, pa sigurno nećete biti suđeni! (Lk 6, 37)

Molite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! (Mt 7, 7)

Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko! (Mt 5, 10)

Sva zla na ovome svijetu proizlaze iz nepoznavanja istina u Pismu, u kojem ni jedan zarez neće propasti.(Terezija Avilska)

Trebaš početi s tim da skineš s duše onu maglu koja se u njoj sada nalazi. (Platon)

Hoćemo li, dakle, sudjelovati već ovdje u nebeskome blaženstvu, ljubimo se međusobno; neka bratska ljubav ispunjava naša srca. (Bossuet)

Izruči se Bogu potpuno i bezbrižno. On će te primiti, liječit će te, spasit će te. (sv. Albert Veliki)

Moja politika je bila uvijek i bit će ista: spasavati duše. (Bl. A. Stepinac)

Sadašnjost je jedino vrijeme koje nam istinski pripada i koje moramo prema Božjoj volji upotrebljavati. (Blaise Pascal)

Ljudi koji žive iz nade, vide dalje;
Ljudi koji žive iz ljubavi, vide dublje;
Ljudi koji žive iz vjere, vide sve u drukčijem svijetu. (Lothar Zenetti)

Zahvalni ljudi su kao plodna polja. Ono što su primili uzvraćaju deseterostruko. (A. Von Kotzebue)

Makar kako malo ulja imala, Ne boji se mraka, jer i malo svjetlo pobjeđuje mrak. (G. Bernanos)

Znajte: Ovaj nam je život dan da bismo mogli umrijeti. A tek ono što nam smrt daruje, pravi je život. (C.M. Wieland)

Bože, ti mi bijaše učitelj od mladosti moje i sve do sada navještam čudesa tvoja. Ps71,17

...Ljubav nikad ne prestaje..." (1Kor13,8)

Svjesni smo golemih pomaka u tehnologiji. Ako se pitamo kako su ljudi mogli izumiti tako nevjerojatne stvari kao što su svemirski letovi, radio, televizija, atomska energija i računala, odgovor na to je učenjem. Učenje nas diže iznad sadašnjeg stupnja spoznaje na jednu višu razinu.

Obogaćujemo sebe učenjem koje ima ove stupnjeve: promatranje, istraživanje, razumijevanje i djelovanje. Elemente procesa učenja koji pomažu osobnome rastu razradio je američki psiholog Robert R. Carckhuff, a to su:

1. Istraživanje: pitamo se gdje se nalazimo ovog časa u svojemu rastu?
2. Razumijevanje: gdje smo s obzirom na ono gdje bismo željeli i morali biti?
3. Djelovanje: što treba poduzeti da bismo stigli tamo kamo bismo željeli stići?

Naime, potrebo je konstantno ispitivati savjest kako bismo duhovno rasli. U duhovnom rastu pomažu nam i pozitivni stavovi kao što su empatija (suosjećanje s drugima), iskrenost, samopoštovanje i suočenje sa samim sobom.

Empatija ili spremnost na istraživanje sama sebe

Općenito empatija znači  spremnost da se uživimo u osjetilni svijet druge osobe, ali isto tako može značiti spremnost da istražujemo sami sebe, prije svega svoje osjećaje i doživljaje. Potrebno je ispitivati što osjećamo, zašto se tako osjećamo i to će nam omogućiti da bolje kontroliramo svoje osjećaje.

Samopoštovanje

Osobi koja ima iskrivljenu sliku o sebi je na neki način onemogućeno da prihvati Božju ljubav. Samopoštovanje nas čini zahvalnima Bogu za sve darove koje nam je dao.

Suočenje sa samim sobom

Sposobnost uočavanja nesklada između onoga što jesmo(što činimo) i onoga što bismo htjeli biti( odnosno činiti ), nam također pomaže u duhovnom rastu. Najljepša vježba suočenja jest ispovijed, tj priznanje svojih pogrešaka pred Bogom.

Iskrenost prema sebi

Biti iskren prema sebi znači nazvati svoje duševno stanje pravim  imenom, a ne tražiti isprike. Mi smo npr. vrlo često ljuti jer je povrijeđen naš ponos. U tom slučaju nije u redu optuživati druge za grubost ili neljubaznost. Često znamo biti i zavidni drugima pa je to razlog zašto smo nesretni, pa tada nema smisla govoriti o nepravdi jer pravi razlog leži u nama. Iskrenost nam u duhovnom životu pomaže da objema nogama čvrsto stojimo na zemlji.

(Preuzeto sa: http://duhos.com)

Redovnički poziv je kao što znamo Božji dar. Međutim, mnogi imaju pogrešno mišljenje o redovništvu i izgleda im kao „čudan“ način života za mlade u današnjem vremenu. Isus Krist nas neprestano poziva da ga nasljedujemo ali uvijek imamo slobodan izbor jer Gospodin poštuje našu volju. Stoga, pročitajte vrlo zanimljiv razgovor uredništva portala www.frama-ofs.com sa jednim od 12 momaka postulature koji su se odazvali na Kristov poziv te žive i školuju se u Franjevačkom samostanu u Visokom.

Željeli bi te na početku razgovora upoznati, tko je Ivan i što voli raditi?

Ja sam Ivan Stanić, dolazim iz Kreševa. Imam osamanaest godina. Osnovnu školu završio sam u Kreševu, a srednju školu u Kiseljaku. Volim sport a posebno nogomet tako da sam sa svojom malonogometnom ekipom igrao i po turnirima. Trenutno boravim u samostanu sv. Bonaventure u Visokom. Volim glazbu tako da učim svirati gitaru i klavir jer želim iskoristiti tu mogućnost u Franjevačkoj postulaturi. 

Kako si osjetio duhovni poziv?

Od malih nogu idem redovito na nedjeljnu misu s roditeljima, molim se svakodnevno Bogu tako da sam s vremenom duhovno rastao u vjeri. Starija sestra je išla na Framu pa sam i ja zaželio ići na susrete Franjevačke mladeži, ali nisam mogao odmah krenuti jer sam bio premlad. Dok sam bio manji govorio sam da želim postati svećenik, ali ta misao je poslije ostala skrivena u meni. Tamo nekad u 8. razredu upisao sam se na Framu. U početku sam bio pasivan na susretima jer sam bio među mlađim članovima. Poslije 1,5 – 2 godine pasivnosti postajao sam sve aktivniji u Frami i sve me više zanimao sv. Franjo, ali isprva ne toliko da budem fratar. Išao sam na razne susrete Frame i katoličke mladeži što me je činilo sretnim. U četvrtoj godini srednje škole sve više sam razmišljao o redovništvu. Tokom dana nisam puno mislio o tome, ali na večer kada se pomolim i legnem spavati na umu mi je bila samo Frama te kako radim s mladima kao fratar-svećenik. I tako sam odlučio pokušati krenuti ovim putem i nadam se da ću ustrajati do kraja života. To vam je ukratko moj životni poziv iako ima još nekih sitnih detalja koje su utjecale na mene, a veliku ulogu imaju i duhovni asistenti.

Koliko je Franjevačka mladež ostavila traga u tvom životu i da li smatraš da će i ubuduće biti kandidata za Postulaturu iz Frame?

Franjevačka mladež je ostavila dubok trag u mom životu i ona je ponajviše imala utjecaja na moju odluku. Vjerovatno ne bih bio sada u postulaturi da nije bilo Frame. Nakon 5-6 godina druženja s duhovnim asistentima i framašima, uvidio sam da bih to želio raditi čitav život jer me ispunjava i čini radosnim. Naravno da smatram da će i u buduće biti duhovnih poziva iz Frame, ali to uvelike ovisi o radu duhovnog asistenta s mladima i njihovom odazivu. Drago mi je da zadnjih godina u našoj provinciji ima puno momaka koji su prošli kroz postulaturu.

Jesi li sudjelovao na „Danima otvorenih vrata sjemeništa i postulature“ u Visokom i koliko je po tebi važno organizirati promociju duhovnih zvanja i putem medija?

Da, sudjelovao sam na Danu otvorenih vrata u Visokom i smatram da je veoma važno organizirati taj događaj jer mnogi mladi ne znaju što je to Postulatura i što ih tamo čeka. Kada sam bio na Danu otvorenih vrata prošla generacija postalanata me je upoznala o životu i radu u samostanu. Isto tako je važno da u današnjem modernom tehnološkom svijetu mladi imaju mogućnost pratiti sve informacije vezano za poziv. Franjevačka postulatura Bosne Srebrene ima svoj blog i facebook profil gdje objavljujemo svoje aktivnosti.

Što je postulatura, kako izgleda jedan vaš radni dan i koje sve aktivnosti imate tijekom tjedna u samostanu?

Postulatura je prvi korak redovničkog života u trajanju od jedne školske godine za one mlade koji nisu pohađali franjevačko sjemenište i završili klasičnu gimnaziju. Tijekom tog razdoblja mladići koji su završili neku drugu srednju školu ili čak fakultet a koji su osjetili poziv pripremaju se za redovnički život. Privikavaju se na samostanski život, uče o franjevaštvu i nadograđuju svoje znanje koje će im trebati za daljnju formaciju u novicijatu i na teologiji. To je ujedno godina pripreme pred novicijat i za sjemeništarce koji su maturanti klasične gimnazije. Naš dan je ispunjen raznim aktivnostima: pohađanjem nastave (imamo 11 predmeta), sv. misom, molitvom, radom, sportom ali i svakodnevnim druženjem. U školi svi đaci imaju mogućnost ostvariti svoje talente i kreativnost kroz razne sekcije kao što je sviranje gitare, tamburice i klavira, dramska sekcija, likovna sekcija i mnogo drugih. Sa meštrom postulanata fra Danijelom Rajićem, često idemo i na susrete Frame. Ovogodišnju generaciju postulanata Bosne Srebrene čine 4 sjemeništarca - maturanta klasične gimnazije i 8 momaka koji su završili različite srednje škole i fakultete.

Koji je po tvom mišljenju razlog zašto mnogi mladi imaju strah odvažiti se na duhovni poziv i postati franjevcem?

Ja smatram da se mnogi mladi boje prihvatiti taj životni izazov jer ih je strah odgovornosti koju traži redovnički poziv. Teško im je biti drugačiji od drugih mladih, jer danas svi idu za masom i ne žele se izdvajati.

Što bi volio raditi ako postaneš svećenik?

Pa kao što sam već naveo da me je Frama privukla u ovaj franjevačko-svećenički svijet, tako i ja imam veliku želju raditi s mladima, a malo sam razmišljao i o misijama.

Koja je tvoja poruka mladima za kraj našeg razgovora?

Nemojte se bojati odazvati na ovaj redovnički poziv ako ga osjetiti u svome srcu! Ne dajte da vama upravlja masa! Budite svoji i krenite hrabro za Kristom! Ako vas zanima nešto više o životu u postulaturi možete se javiti meštru postulanata fra Danijelu Rajiću. Mi ćemo vas rado primiti da iskusite nekoliko dana boravka u Franjevačkoj postulaturi u Visokom.

Radnici posljednjeg sata
Mt 20, 1-16a

Uvodna molitva

Gospodine, na početku ove molitve, molim te da mi otvoriš srce i um da mogu čuti tvoj poziv na rad u tvom vinogradu. Ne znam zašto si me pogledao i odabrao me za ovu veliku čast. Međutim, pomozi mi da velikodušno ispunjavam sve što zatražiš od mene.

Molbenica

Gospodine Isuse, ponekad se bojim potpuno ti se prepustiti, jer strahujem što ćeš od mene tražiti. Pomozi mi doživjeti tvoju nazočnost tijekom dana i shvatiti kako darivanjem zapravo primam.

Isus je ispripovijedao učenicima ovu prispodobu: “Kraljevstvo nebesko je kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: ‘Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.’ I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ‘Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ Kažu mu: ‘Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ‘Idite i vi u vinograd.’ Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: ‘Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.’ Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ‘Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.’ Nato on odgovori jednomu od njih: ‘Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’ Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.“

Poziv na rad u vinogradu

Domaćinu trebaju radnici za rad u njegovu vinogradu. Stoga on izlazi van na mjesnu tržnicu gdje ima svih vrsta ljudi, pa zove sve raspoložive radnike. Svi smo mi pozvani biti apostoli u Božjem vinogradu. Neki možda misle da nisu dovoljno daroviti, drugi da su naprosto premladi pa nisu kadri činiti išta za Krista, a treći da im je taj zadatak pretežak. No Krista ne zanimaju isprike; njemu trebaju radnici, velikodušnosti i puni ljubavi. On će se pobrinuti za ostalo. On je taj koji nas poziva i koji stvara rezultate, a ne mi. Koje li radosti i časti da nas Gospodin pozove na rad u svom vinogradu, posebice ako to budemo činili s ljubavlju. 

Promjena uloga

Tako se lako žalimo na probleme oko nas: na nedostatak moralnih vrijednosti, na nasilje zlih ljudi. Tada se u molitvi Bogu žalimo: Gle, kakav je svijet! Zašto ne poduzmeš nešto u svezi toga? Da malo pažljivije slušamo Boga u molitvi vjerojatno bismo čuli kako nam govori: Zašto besposličariš po cijeli dan? Možda nikada nismo razmišljali kako i mi nešto možemo učiniti ili provesti vrijeme u molitvi osluškujući Božji odgovor. Naš Gospodin gleda svakoga od nas i veli: Idi i ti u vinograd. Neki su pozvani ranije; neki kasnije. Nije važno kada, važno je samo odazvati se, bez obzira o kakvu se poslanju radi.  

Iznenađujuća plaća

Hajde, postavi isto pitanje kao i Petar u odlomku prije ove prispodobe (Matej 19, 27-30): Što ću za to dobiti? Uvijek ćemo ustanoviti da je Krist ono najbolje na tržištu! Obećao nam je punu nadnicu, čak i ako nas pozove u zadnji sat. Što god za njega žrtvovali, obećao nam je 100 %-tnu dobit u ovom životu plus vječni život. Tako je u stvari granica: nebo. Krist nikada ne obvezuje; on samo poziva. Važno je da nikada ne zaboravimo kako pomaganjem Bogu u spašavanju duša spašavamo i vlastitu dušu. Tako si skupljamo blago u nebu.

Razgovor

Gospodine, danas čujem tvoj poziv da budem tvoj apostol jasnije nego ikada. Zahvaljujem ti što si mi dao priliku za rad u tvom vinogradu. Znam da će biti trenutaka s poteškoćama i slabostima. Podari mi milost i snagu, a zatim zatraži od mene što god ti je milo. Evo me, Gospodine. Došao sam vršiti volju tvoju. Učini me svojim apostolom.

Upitnik

Što me je Krist do sada zamolio da učinim u svom životu? Kako sam se na to odazvao? 

Što Krist danas od mene traži? Što sam voljan dati mu? Što me zadržava da prihvatim sve što me zatraži i da mu se potpuno predam (‘da mu uručim neispisani ček’)? 

U kakvim sve okolnostima svakodnevno izlazim iz sebe i dovodim Kristu druge osobe? Kako koristim priliku za apostolat u svom svakodnevnom životu?

(Preuzeto sa: www.franjevci-split.hr)

Zahvaljujem dragome Bogu što me je pozvao i što me neprestano poziva, jer redovnički poziv nije gotova stvar. On mora neprestano rasti i razvijati se. Sjećam se kada sam prvi put došao iz svoga mjesta u samostan, nisam stvarno znao ni gdje idem i tko će me tamo dočekati, jednostavno to je bio put u nepoznato. O životu u samostanu nisam puno znao, no Bog se pobrinuo da dođem ovdje, da vidim kakav je to način života. Kao što je Isus rekao: Dođite i vidite i ostadoše kod njega onaj dan.
(Z.Ž.)

Svemogući Bože, 
ti si jedini svet i izvor svake svetosti. 
Blagoslivljam te i hvalu ti iskazujem 
jer si me snagom svoje ljubavi 
pozvao da slijedim stope tvoga ljubljenoga Sina, 
Gospodina našega Isusa Krista, 

te živeći život evanđeoskih savjeta 
potpunije ispunim svoj krsni poziv na svetost. 
Zahvaljujem ti na milosti 
kojom si me do sada jačao za posvećeni život. 
Osnažen snagom Duha Svetoga, 
danas na dan kad se spominjemo prikazanja tvoga Sina u hramu, 
obnavljam sa svim žarom srca svoje predanje tebi 
i svoj zavjet da ću živjeti 
u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći. 

Ujedno potvrđujem da ću živjeti i vjerno opsluživati 
duh i pravilo Reda komu pripadam. 
Neka služenje i evanđeoski život redovničkih zajednica 
uveća svetost tvoje Crkve i osnaži moć njezina apostolata. 

Oče sveti, udijeli mi 
da uz pomoć Bezgrješne Djevice Marije, 
koja je uzor posvećenoga života,
po zagovoru svetoga utemeljitelja i svih svetih,
ovoj svetoj odluci ostanem vjeran do konca života
te po tvojoj milosti stignem k tebi, Svevišnji,
koji u savršenom Trojstvu i uzvišenom jedinstvu,
živiš i kraljuješ slavan po sve vijeke vjekova.
Amen.

Čitajući Bibliju nailazimo na mnoge likove, no nijedan od njih ne odiše tolikom jednostavnošću kao što je to slučaj sa Blaženom Djevicom Marijom u Evanđeljima. Iako u njima ne nalazimo njezin detaljan opis, ipak Marija ispunja svakog čovjeka koji iskreno pristupa čitanju Svetoga Pisma.

Bog je izabrao Mariju da bude majka njegovome Sinu. Ona u svojoj slobodi izriče svoj DA. Od toga trenutka njezina povijest postaje i naša povijest.

Marija nas uči da se ne bojimo odvažiti na poziv koji se osjeća u srcu. Problem današnjega vremena je što se previše gleda na vlastito JA, moje JA u kojemu će meni biti dobro, ne vodeći računa da je čovjek stvoren da bi taj svoj JA ostvario darujući svoj život za nekoga drugoga (bilo u obitelji ili kao posvećena osoba). 

Marija je pokazala sa svojim otvorenim srcem prema Bogu da kada ne razumijemo mnoge stvari i događaje, onaj temelj koji nas vodi kroz život jest upravo ljubav ispunjen dubokom vjerom i povjerenjem. Kada se tako živi i slijedi unutarnji govor osoba osjeća mir. Mnogi danas traže sigurnost za svoje životne odabire, no Marija nas uči da je najvažnije da budemo ljudi vjere i ljubavi, jer to je onaj temelj za napraviti onaj odlučni korak prema pozivu kojega se osjeća. 

Danas se mnogo govori da ima sve manje i manje duhovnih poziva. Kada se gleda brojčano, to je istina. No kada bi se moglo pogledati ljudska srca otkrili bi veliki broj ljudi koji su pozvani na duhovni poziv, no blokiraju ih strahovi i nesigurnost vjere. 

Marija nam je primjer jake vjere i odlučnosti da znademo slušati Božji glas. Neka Marijin DA postane i naš DA.

U tome nam mogu pomoći neka pitanja za osobno razmišljanje:

• Koje mjesto zauzima Bog u mome životu?
• Da li ga se sramim onda kada bih ga trebao svjedočiti u svojoj svakodnevnici svojim životom?
• Kako se odnosim prema unutarnjim Božjim poticajima, da li osluškujem kao Marija ili zatvaram svoje uši na Božji govor u svome biću?
• Koji su moji strahovi?
• Koje su moje nedoumice?
• Da li kao Marija tražim odgovor u vjeri ili mi je važna samo moja sigurnost?

Duhovni poziv je prije svega Božji dar i milost. U korijenu svakog poziva nalazi se Bog koji k sebi poziva čovjeka da ga slijedi onako kako On hoće. Mnoge primjere možemo pronaći u Svetom Pismu, a upravo različiti prizori Božjega pozivanja ljudi čine najdojmljivije stranice Biblije. "Poziv Mojsija pred gorućim grmom (Izl 3), Izaije u Hramu (Iz 6), razgovor između Jahve i mladog Jeremije (Jr 1). Svi oni uprisutnjuju Boga u njegovu veličanstvu i misteriju, a čovjeka u svoj njegovoj istinitosti, u njegovu strahu i plemenitosti, u njegovim mogućnostima opiranja i prihvaćanja" (Rječnik biblijske teologije, ur. X. – L. Dufour i suradnici, Zagreb, str. 943).

Svaki čovjek u sebi nosi klicu nekog poziva, a preko kojega se onda ostvaruje kao čovjek i kršćanin. Većina ljudi se posvećuje obiteljskom životu. No, ima i onih koji se niti žene niti stupaju u duhovni poziv, nego se u svijetu kao ljudi i kršćani posvećuju služenju ljudima. No, ima i onih koji u srcu osjećaju da su pozvani na radikalnije nasljedovanje Isusa Krista, ond. život po Evanđelju. To su oni muškarci i žene koji Bogu i ljudima služe kao svećenici, redovnici ili redovnice.

Poziv na Bogu posvećeni život pretpostavlja s Božje strane milosni izbor (usp. Pnz 7, 7-10; Ef 1,4; 1 Kor 1, 26), a od onoga koji se odaziva traži se slobodan odgovor i pristanak (Post 12, 1-4; Iz 6, 8-9; Jer 1,7).

Redovnički život izvire iz otajstva Crkve. To je dar koji Crkva prima od svog Gospodina nudeći ga kao trajni stalež vjerniku kojega Bog poziva na zavjetovanje savjeta. Na taj način može Crkva istodobno očitovati Krista i priznati se zaručnicom Spasiteljevom. Od redovničkog se života traži da, u svojim različitim oblicima, samu Božju ljubav izrazi jezikom našega vremena.

Svi su redovnici, bili oni izuzeti (od biskupske vlasti) ili ne, suradnici mjesnog biskupa u njegovoj pastirskoj službi. Utemeljenje i misionarsko širenje Crkve zahtijevaju nazočnost redovničkog života u svim njegovim oblicima od samoga početka evangelizacije. “Povijest svjedoči o velikim zaslugama redovničkih zajednica u širenju vjere i oblikovanju novih Crkava, od starih monaških ustanova i srednjovjekovnih redova sve do suvremenih družbi”.

Izvor: Katekizam Katoličke Crkve (www.bitno.net)

Redovnički je stalež prema tome jedan od načina upoznavanja “intimnijeg” posvećenja, koje je ukorijenjeno u krštenju i znači potpuno predanje Bogu. U posvećenom životu Kristovi vjernici, po nadahnuću Duha Svetoga, žele izbližega slijediti Krista, predati se Bogu kojega ljube iznad svega te tako, težeći k savršenstvu ljubavi u službi Kraljevstva, u Crkvi označivati i naviještati slavu budućega vijeka.

Izvor: Katekizam Katoličke Crkve (www.bitno.net)

“Od početka Crkve bilo je muževa i žena koji su, vršenjem evanđeoskih savjeta, htjeli slobodnije slijediti Krista i vjernije ga nasljedovati; oni su, svatko na svoj način, provodili Bogu posvećeni život. Mnogi su među njima, na poticaj Duha Svetoga, živjeli u pustinji ili su pak osnovali redovničke zajednice koje je Crkva svojom vlašću rado prihvatila i potvrdila”.

Biskupi će se stalno truditi da razlikuju nove darove posvećenog života koje Duh Sveti daje Crkvi; odobrenje novih oblika posvećenog života pridržano je Apostolskoj Stolici.

Izvor: Katekizam Katoličke Crkve (www.bitno.net)

“Izričući svetu odluku da iz bližeg slijede Krista, (djevice se) pred dijecezanskim biskupom po odobrenom bogoslužnom obredu posvećuju Bogu, otajstveno se zaručuju s Kristom, sinom Božjim, i predaju u crkveno služenje”. Tim svečanim obredom “djevica postaje posvećenom osobom, transcendentnim znakom ljubavi Crkve prema Kristu, eshatonskom slikom nebeske zaručnice i budućeg života”.

“Blizak drugim oblicima posvećenog života”, red djevica ženu koja živi u svijetu (ili koludricu) utvrđuje u molitvi, u pokori, u službi braće i u apostolskom radu, već prema staležu i odgovarajućim karizmama koje je svaka primila. Posvećene se djevice mogu udruživati da bi vjernije obdržavale svoje odluke.

Oni svakome pokazuju onaj nutarnji vidik otajstva Crkve, to jest osobnu intimnost s Kristom. Skriven ljudskim očima, život je pustinjakâ šutljivo propovijedanje onoga kojemu su se potpuno posvetili, jer on je za njih sve. Poseban je to zov da se u pustinji, upravo u duhovnoj borbi, nađe slava Raspetoga.

Članovi tih ustanova, “životom savršeno i potpuno življenim za posvećenje”, sudjeluju u crkvenoj zadaći evangelizacije, “u svijetu i kao iz svijeta”, u kojemu njihova nazočnost djeluje “poput kvasca”. Njihovo “svjedočenje kršćanskog života” ide za “uređenjem vremenitih stvari prema Bogu i za prožimanjem svijeta snagom evanđelja. Oni svetim obvezama preuzimlju evanđeoske savjete te čuvaju međusobno zajedništvo i bratstvo u skladu sa svojim “svjetovnim načinom života”.

Gospodine, Isuse Kriste,
Ti si rekao: „Žetva je velika, ali
radnika je malo. Molite dakle gospodara
Žetve da radnike pošalje u žetvu svoju."

Ovom molitvom odazivamo se tvojoj želji i molimo te:
pozovi u naše redovničke obiteljimladiće i djevojke koji će se s puno žara i
velikodušno posvetiti plemenitosti redovničkog i svećeničkog poziva.
Gospodine, snagom svoga Duha, ohrabri,
mlade da se ne boje Tvoga poziva
i prijateljstva, a onima koji su se odazvali udjeli
radosnu ustrajnost.
Probudi, Gospodine,
u našim obiteljima nesebičnu ljubav
prema životu.
Podrži, Gospodine,
Sve roditelje, prijatelje i ljude dobre volje
da prepoznaju, podržavaju, razvijaju osjećaj pozvanosti i milost poziva
u svojoj djeci i mladima s kojima ih život veže.
Marijo, majko Crkve i majko naših redovničkih obitelji,
molimo Te da nam u ovoj brizi i molitvi budeš blizu
kao onima u Kani Galilejskoj.
Dopusti, Gospodine Bože, da se tvoja Crkva obraduje
zbog Tvoga dara i da Ti na njem zahvaljuje,
po Kristu Gospodinu našemu.

Kada se govori o pozivu kako pristupamo tome, što osjećamo?

1)    Koji su tzv. prvi znakovi:
Postoje mnogi načini za otkriti da li nas Bog zove. Najčešći znakovi mogu biti:
- želimo ostvariti nešto važno u svome životu za sebe i za druge;
- primjećujemo u svojoj nutrini da Bog od nas traži nešto više;
- osjećamo veliku suosjećajnost kada oko sebe vidimo ljude koji pate i traže pomoć;
- tzv. obični, normalni život koji sada živimo, možda nam se sviđa, no ipak u dubini sebe osjećamo da nešto nedostaje.

2)     Treba se biti iskren:
Prema samome sebi i prema Bogu; Zbog čega?
- Zato jer samo mi, ja trebam(o) odgovoriti Bogu
- Treba se biti iskren zato jer su mnoge mlade osobe koje se boje duhovnoga zvanja, i radije se skrivaju preko tisuću razloga da se ne odazovu;
- Šteta je misliti ili promatrati poziv od Boga kao nešto što ne čini sretnim.

3)     Trebamo imati neke kvalitete:
Ako nas dobri Bog zove, darovat će nam sasvim sigurno i sve ono potrebno za postati posvećena osoba. Tu je uvijek važno duhovno vodstvo preko kojega se može pomoći, no s druge strane treba znati da se kvalitete razvijaju s vremenom kako se dublje živi poslanje. Smisao duhovnoga vodstva je pomoći osobi da otkrije što zapravo Bog želi od nje, a ne da se npr. uvjerava osoba da ima zvanje.

4)     Sve ovo rečeno vodi do zaključka da je poziv PROCES:
Poziv je dakle proces kao i sve drugo. Kao kada je mladić zaljubljen u neku djevojku, on i djevojka rastu u ljubavi međusobnim upoznavanjem, odricanjem, razumijevanjem itd. U pozivu je uvijek bitno sjetiti se da se Bog skriva kada zove, jer u nama ostavlja mjesta za slobodan izbor (jer inače to ne bi bio odgovor iz ljubavi). Zato je bitno biti odlučan i s vjerom tražiti Boga kroz molitvu, sakramente, duhovne obnove i duhovno vodstvo.

Općenito možemo naići na šest strahova koji se javljaju u traženju poziva za posvećeni život.

1)     Prvi strah je: Nisam slobodan – Već imam svoj životni program, plan, već sam sredio svoj život ili ga već sređujem i tko će sada mijenjati taj životni ritam.

I Abraham je sigurno tako razmišljao kada ga je Bog pozvao da napusti svoju zemlju, da mu se odazove i da krene u nepoznato, na daleki put. Oko sebe je okupljao mnogo ljudi koji su radili za njega, osiguravao je za njihove obitelji plaću. A sada bi se trebao uputiti na daleki put dovodeći u pitanje ne samo svoju fizičku i materijalnu sigurnost, nego i svih njegovih radnika. No ipak, unatoč zabrinutosti, on vjeruje i odaziva se i kreće na daleki put.

2)     Drugi strah je: Nisam sposoban – Netko to može uistinu reći iz poniznosti da nije sposoban, ali također može tako reći da bi izbjegao odaziv jer ga je strah ili nema snage učiniti onaj konačni odgovor.
Tipičan primjer je Mojsije koji razgovara sa Bogom pred gorućim grmom. Bog mu govori da ide pred faraona u Egipat i da traži od njega da dopusti Izraelcima da napuste Egipat. No Mojsije iznosi pred Boga sve moguće argumente da ne ide u Egipat. Na kraju kada je sve iscrpio reći će: Tko sam ja da idem pred faraona?(Iz 3,11).

3)     Treći strah glasio bi: Nisam dostojan – netko može reći da njegov život nije bio takav da bi se sada mogao dostojno odazvati redovničkom pozivu, da nije uvijek bio potpuno moralan na svim područjima života. Svatko od nas nosi svoje slabosti, pogreške no i svatko od nas nosi u sebi i iskustva Božje ljubavi i blizine koja se je za nas brinula i usmjeravala nas na ispravni put. Isus, kao da nam govori istim riječima kao svetom Pavlu:Dosta ti je moja milost (2Kor 12, 9). Zbog toga, vidjevši Božju blizinu u svojemu životu, Pavao govori: Hvalit ću se svojim slabostima jer kada sam slab onda sam jak

4)     Četvrti strah: Ne znam gdje će me odgovor na poziv odnijeti, što će sve biti od toga – No to je potpuno krivo pitanje, jer npr. muž i žena kada ulaze u brak, ne znaju kako će se razvijati njihov zajednički obiteljski život. Ili npr. niti Blažena Djevica Marija nije pitala anđela da joj dadne plan što učiniti u slučaju bijega u Egipat. To se je jednostavno iznenada dogodilo, otišla je u nepoznato s Isusom i Josipom.

5)     Peti strah glasio bi nekako ovako: Nemam dovoljne ljudske garancije – U bilo kojem pozivu, ili poslovima nikada nećemo imati do kraja ljudske garancije, bitna je naša slobodna odluka.
U traženju poziva veliku pomoć može imati duhovnik ili neka druga osoba, oni mogu usmjeravati, mogu u osobi prepoznati klicu poziva, no onaj konačni odgovor i hrabrost reći DA ovisi o samoj osobi koju Bog zove. Mi se moramo slobodno odlučiti, bez ikakvih ljudskih garancija koje često puta mogu stvarati samo teret u duši.

6)     Šesto: Strah me je da ne doživim neuspjeh – Ako se iskreno odazovemo nećemo doživjeti neuspjeh. Vjerujemo u Božju pomoć i njegovu milost. Kada osoba u svojoj slobodi potpuno predaje svoj život, tada unatoč svih raznih kušnji ide naprijed. Sve dok si iskreno znamo postavljati pitanje: Bože što želiš da učinim?, ne može se pogriješiti. No bitno je da odgovorimo na ono što nosimo u sebi. Ima jedan dokumentarac o slavnome umjetniku Michelangelu u kojem je jako dobro prikazana njegova bojazan da li će uspjeti ocrtati strop Sikstinske kapele u Vatikanu. No odvažio se i napravio je jedno od najvećih remek djela povijesti umjetnosti, stvaranje Adama. A da je podlijegao strahovima ništa od toga ne bi bilo. Tako je i za nas isto: strahovi mogu postojati, no ako se ne odvažimo nećemo postići naše potpuno ostvarenje.

Susret s Marijom u traženju poziva

Čitajući Bibliju nailazimo na mnoge likove, no nijedan od njih ne odiše tolikom jednostavnošću kao što je to u Evanđeljima slučaj sa Blaženom Djevicom Marijom. Iako u njima ne nalazimo njezin detaljan opis, ipak Marija ispunja svakog čovjeka koji iskreno pristupa čitanju Svetoga Pisma.

Bog je izabrao Mariju da bude majka njegovome Sinu. Ona u svojoj slobodi izriče svoj DA. Od toga trenutka njezina povijest postaje i naša povijest.

Marija nas uči da se ne bojimo odvažiti na poziv koji se osjeća u srcu. Problem današnjega vremena je što se previše gleda na vlastito JA, moje JA u kojemu će meni biti dobro, ne vodeći računa da je čovjek stvoren da bi taj svoj JA ostvario darujući svoj život za nekoga drugoga (bilo u obitelji ili kao posvećena osoba).

Marija je pokazala sa svojim otvorenim srcem prema Bogu da kada ne razumijemo mnoge stvari i događaje, onaj temelj koji nas vodi kroz život jest upravo ljubav, ispunjen dubokom vjerom i povjerenjem. Kada se tako živi i slijedi unutarnji govor osoba osjeća mir. Mnogi danas traže sigurnost za svoje životne odabire, no Marija nas uči da je najvažnije da budemo ljudi vjere i ljubavi, jer to je onaj temelj za napraviti onaj odlučni korak prema pozivu kojega se osjeća.

Danas se mnogo govori da ima sve manje i manje duhovnih poziva. Kada se gleda brojčano, to je istina. No kada bi se moglo pogledati u ljudska srca otkrili bi veliki broj ljudi koji su pozvani na duhovni poziv, no blokiraju ih strahovi i nesigurnost vjere.

Marija nam je primjer jake vjere i odlučnosti da znademo slušati Božji glas. Neka Marijin DA postane i naš DA.

Papa Ivan-Pavao II, reći će 1980. godine da su braća laici prevažni za život Crkve, jer oni predstavljaju ovaj konkretan život evanđeoskih savjeta.

Iako nisu svećenici, te se zato na prvi pogled ne ističe njihov udio u životu Crkve, njihove zasluge su ogromne jer je najbitnija snaga vjere i ljubavi koja se ugrađuje u njihovo služenje te tako donose neizmjerne plodove. Braća laici i braća klerici međusobno se nadopunjuju. Dok su redovnici svećenici uključeni u mnoge pastoralne obveze, braća laici žive ono konkretno zajedništvo preko svakodnevnih poslova, te tako ostvaruju onaj nevidljivi apostolat ljubavi bez kojega nema autentičnoga poziva.