Dok je još bio nadbiskup u Buenos Airesu, nadbiskup Jorge Maria Bergoglio, danas poznatiji kao papa Franjo, došao je u posjet nabiskupijskom sjemeništu, te po običaju, sa sjemeništarcima ručao. Pred kraj ručka rektor ga je upitao želi li što reći dečkima. Naravno, rekao je Bergoglio. Svi su pomno slušali što će im reći njihov nadbiskup. On je, ustavši, kratko rekao: 'A sad, možete ići oprati suđe.' I otišli su, svi, počevši od odgojitelja.

Od dana kad je izabran za rimskog biskupa, ne prestaju izlaziti na vidjelo zgode iz života pape Franje, i čini se da iznenađenjima ne naziremo kraj. To je osoba koja je zazirala od medija tijekom svog života, a istovremeno puno i kreativno radila. Zato nije čudno da se za njega nije baš znalo, no sad, kad je kao papa izložen pogledima, imamo što vidjeti, i dozvoljeno nam je promišljati o njemu osobno, istražujući što evanđelje čini od čovjeka.

Papa Franjo je napravio zanimljiv iskorak u komunikaciji, probivši barijere inzistiranjem na temi milosrđa, riječima i djelima posvješćujući da je svaki čovjek uvijek u prisutnosti Božjoj. Jasno je unio Božje u prostor svjetovnog, rječitim a jednostavnim gestama. I ako smo do sad mislili da je dijalog vrhunac civiliziranosti, po primjeru ovog pape vidimo da u najširoj društvenoj komunikaciji postoji razina viša od dijaloga, razina koja zahvaća svakoga. Kao da pred svjedočanstvom Božje ljubavi ne treba više razgovarati, jer znaš da si uvažen, prihvaćen i shvaćen.

Očito se radi o osobi koju krase velika unutarnja sloboda i hrabrost. Čitam to u gestama i riječima koje jasno razlučuju bitno od nebitnog, formu od sadržaja. Takvi su ljudi nepotkupljivi, slobodni od svake ucjene, te svojim primjerom pokazuju kako čovjek u današnjem svijetu može ostati dosljedan i svoj do kraja, bez kompleksa pred bilo kime.

Sadržaj njegovih istupa otkriva radikalnost evanđelja, no istovremeno djeluje oslobađajuće na slušatelje. Demistifikacijom svojeg položaja, demistificira čovjeka, uvodi ga u prisutnost Božje ljubavi, otkrivajući duhovnost svakodnevice. Događa se nešto zanimljivo: oni koji ga slušaju i promatraju, pozvani u odnos s Isusom na kojeg upućuje, postaju jasniji sebi. Njegova jednostavnost i neposrednost privlači i povlači, ohrabruje na otvorenost i darivanje.

Papa Franjo odaje dojam osobe koja je napravila nemoguće: kao da je poslušao što svatko od nas ponaosob ima za reći. Zato ljudi slušaju što govori. I odazivaju se.

Složit ćemo se da je papa Franjo komunikator par excellance, no mi kao društvo u cjelini, to zasigurno nismo. Ako smo i imali neke sumnje po tom pitanju, komunikologinja dr. Reismann nam je jasno pokazala gdje smo.

Prije godinu dana počela je internetom kružiti snimka dokumentarnog filma o Kinseyu. O njemu mnogi do tada nisu znali ništa, da bi ubrzo saznali puno više nego su htjeli. Gledajući film, uočila sam tu doktoricu, koja secira, zdravorazumskim argumentima, nešto što, prema mojim saznanjima, do tada nitko u javnom prostoru nije dovodio u pitanje. Gledajući, pitala sam se, ok, za Kinseya znam, ali kako to da za nju nisam nikada čula, kad ona govori – nešto tako jasno i važno?

Krenula sam film gledati iznova, kako bih razlučila formu od sadržaja, odmakla se od šokantnih informacija i pokušala razmotriti argumente objektivnije. Tražila sam po dostupnim internetskim bazama podataka njene tekstove i zaključila da se radi o - izuzetnoj ženi. Evo i zašto: fascinirala me jasnoća i jednostavnost kojom razotkriva licemjerje zapadnjačkog poimanja seksualnosti. Komunikologinja dr. Reisman je ukratko dokazala da mediji zloupotrebljavaju ljudsku seksualnost u ime slobode, kako bi svoje konzumente, ponajprije mlade ljude, učinili - bijednim robovima. Ne čujemo često takve argumente u javnom prostoru, zar ne?

Mjesec dana kasnije bila je u Hrvatskoj. Promatrajući neviđenu medijsku hajku i etiketiranje činilo se da smo zakoračili u neki paralelni svemir, u kojem većina novinara, urednika, aktivista za ljudska prava (među kojima su i mnoge žene i majke) ne prepoznaje snagu i hrabrost žene koja se, istina prilično zaoštrenom retorikom, usudila suprotstaviti medijskoj industriji seksa. Otužno je bilo gledati mlade, studente, srednjoškolce, dobre ljude - kako su, a da to i ne primjećuju, zahvaćeni orkestriranom i koordiniranom 'moralnom panikom' koju su izazvali građanski aktivisti.

Komunikologinja dr. Reismann svojim je boravkom u Hrvatskoj pokazala da dijalog ne stanuje ovdje, razotkrila je, jer je bila laka i atraktivna meta, svu agresivnost starog i novog jednoumlja. Agresivnost je pak otkrila da sudionici ove priče ne vjeruju u vlastite argumente, pa umjesto sile argumenta koriste argument sile. Je li to utješno ili porazno?

Porazno je bilo suočavanje s velikim zidom, koji se odjednom nazidao u našem javnom prostoru. Sve opeke iste, ponavljaju istu mantru. Te identične opeke – masa pravednika koja ženi u osmom desetljeću života sabotira javnu tribinu, ne pomišljajući da se stvar možda može riješiti - razgovorom? No, kako bi i mogli razgovarati, kad sami sa sobom nisu znali raščistiti je li ta ženica u godinama samo 'smiješna pseudoznanstvenica', ili je i 'jako opasan element'?

Hoće li ovaj referendum o ustavnoj definiciji braka biti poligon za sličan debakl dijaloga? Ovisi o tome koliko vjerujemo u vlastite argumente – ne u stavove, već u argumente kojima obrazlažemo svoje stavove: jer prvi preduvjet za slušanje drugog jest jasnoća vlastitog uvjerenja. Nadam se da će progovoriti kompetentni, ljudi koji poštuju sugovornika, slušatelja, čitatelja i ne govore mu što bi morao misliti. Naime, ta su vremena prošla.