O. Bojan Bijelić, DI, godine 2018. zaređen je upravo u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj gdje ga je nova služba ponovno vratila. Dva mjeseca je proveo u Africi, točnije u Keniji, u isusovačkom kampu za izbjeglice, te je završio studij Moralne teologije u Bostonu, SAD.

Kako ste doživjeli poziv?

Iskreno, u svojoj mladosti nikada nisam razmišljao biti svećenik, osobito zato što sam rođen u obitelji koja nije prakticirala vjeru, nije se spominjao Bog, i samo bi se slavio Božić i Uskrs. No, od malena sam bio oko Crkve. Išao sam na vjeronauk u osnovnoj i srednjoj školi, mada u srednjoj nisam više uopće išao na misu.

Tek kada sam bio apsolvent na Građevinskom fakultetu u Osijeku, počele su mi se javljati misli o pozivu. Jedan prijatelj s kojim sam studirao pozvao me na hodočašće u Međugorje s karizmatskom zajednicom Maranatha iz župe Siget. Rekao sam: „Ajde dobro, idem turistički, pa da vidim što će biti.“ To je bilo jedno živo svjedočenje Boga, pogotovo u Međugorju. Doživio sam mir i puninu, nešto što nikada do tada nisam. Nije se dogodilo ništa veliko, ni čudesno, ali jedna punina, punina života, živi Bog u ljudima, jedna prihvaćenost, osjetilo se da je živi Bog prisutan među nama. Rekao sam: „Bože, ja želim to živjeti, želim živjeti svoju vjeru u punini.“

Vrativši se u Osijek, sve češće sam krenuo ići na misu te počeo ministrirati kod kapucina. O pozivu sam razmišljao u sakristiji dok bih se pripremao za misu. Dok nikoga nije bilo postajao je mir i tišina, osjećao sam da je tu moje mjesto. Nakon što sam obavio duhovne vježbe u svakodnevici, bio sam otvoren za dvije opcije, ili svećeništvo ili brak. Bilo je zanimljivo vrijeme razlučivanja o pozivu i znao sam imati trenutke gdje nisam imao snage prihvatiti to gdje me Bog zove. Jednom sam u kutiju stavio papiriće gdje sam napisao različite redove i obiteljski život, te sam rekao Bogu da što izvučem, tako će i biti. Pomolio sam se, izmiješao dobro i izvukao ‘isusovce’. Prvo sam pomislio: „Kud baš isusovci, tu je formacija 10 godina“. Vratio sam papirić nazad, opet se pomolio i izvukao papirić na kojem su ponovno pisali ‘isusovci’.

Kada sam prihvatio da je svećeništvo moj poziv, sljedeći veliki problem je bio kako to komunicirati roditeljima. Za njih je to bio veliki šok i u početku to nisu mogli prihvatiti. Oni su htjeli da pričekam još godinu, dvije, ali mene to nije nikako puštalo. Nakon obavljanja tih duhovnih vježbi u svakodnevici svidjela mi se ta duhovnost i znao sam da to želim. Tu osjećam mir i tu bih htio ići. Još me privukla i rečenica koju je rekao general Družbe Isusove Pedro Arrupe: “Isusovac se treba znati dobro šaliti, a ponajviše na svoj račun.”

Radost teških odluka

Je li Vas nešto odvlačilo od poziva?

Prije svega bili su to roditelji jer sam znao da ću ih s time razočarati i ražalostiti. U to vrijeme već sam se i zaposlio te sam znao kako očekuju da se sad oženim, a oni da imaju unuke. Tim odabirom ne bih ih mogao tako obradovati. S druge strane, moramo gledati na što nas Bog zove i koji je naš put, pa nekad moramo donijeti i te teške odluke. I ja sam donio tu odluku i zaista sam radostan. U ovih 13 godina stvarno nisam požalio. Najveći pokazatelj da nisam donio krivu odluku je to što sam puno rastao u svemu tome, otvorio sam se jer sam kao osoba bio malo povučeniji i nesigurniji u sebe.

SKAC-ovska brižna prisutnost i davanje u cijelosti

Trenutačno ste duhovnika SKAC-a. Koje su točno Vaše zadaće i odgovornosti?

To i ja saznajem u hodu. Moj zadatak je da svemu onome što se događa u SKAC-u, projekti, formacije, mise mladih i eksperimenti, budem potpora. Da budem potpora mladim ljudima koji sve to organiziraju i da budem onaj koji će dati savjet, usmjeriti, prepoznati dobar ili loš put. Osobito da budem u uredu SKAC-a onaj koji će se brinuti oko zajedništva i pozivati na molitvu. Onaj koji će biti tu za ispovijed i duhovni razgovor. Jedna prisutnost. Da budem onaj koji će biti tu za druge.

Što za Vas znači isusovačko geslo „Sve na veću slavu Božju“?

Rekao bih da je to ono što bismo svi mi trebali živjeti. Uvijek dati cijeloga sebe u svemu onome što radimo i mislimo. Bilo to u molitvi, radu, odnosu s drugima i u odnosu na druge. Dati sebe i sve ono što imam. Potpuno se predati drugima u službi s Bogom. Nije smisao da se iscrpimo, već da damo sve, cijeloga sebe na službu Bogu. Dati ono najbolje od sebe, ma koliko god ono bilo veliko ili malo. Koliko god netko od nas ima talenata. Netko ima jedan, netko pet, a netko deset. Evo ja imam jedan talent, pa barem da ga udvostručim. I kada dođe Gospodin, da mu mogu reći: „Evo Gospodine, jedan talent si mi dao, dva ti vraćam“.

Avantura koja te mijenja uz Božju milost

Što je bitno za one koji razmišljaju o pozivu?

Bitno je da osluškuju svoje srce, budu otvoreni, dopuste da ih Bog iznenadi i daju se voditi, pa čak i tamo gdje se ne bi usudili krenuti. Daju se voditi tamo gdje ih Bog zove, čak i ako nemaju hrabrosti za to. Odlučiti se na poziv, bio to brak, svećenički ili redovnički poziv, ako je od Boga, ne boj se. Kada ideš s Bogom, to je jedna avantura. Avantura koja te mijenja. Samog razlučivanja ne treba se bojati jer je to proces u kojem te Bog formira i priprema za velike stvari. A to je da Njemu služiš. I Bog će ti za to dati milost. Kako mi to i molimo kada dajemo zavjete: „Kao što si mi dao da to zaželim, daj mi molim te i milost da to izvršim“.

“Čovjek velikih želja”

Koje su poželjne karakteristike za isusovca?

Da bude čovjek, kako bi to Ignacije rekao, velikih želja. Čovjek koji se ne boji sanjati, koji se ne boji velikih stvari. Čovjek koji je spreman živjeti i otkrivati Božju blizinu u svakom trenutku, u svakoj prilici ili neprilici. Čovjek koji je prilagodljiv jer se od isusovaca traži da budu prilagodljivi svakoj situaciji. Da bude pokretljiv, otvoren i spreman kako će danas biti na jednom mjestu, a već sutra na nekom drugom.

Imate neku poruku za dečke za kraj?

Ne boj se! Budi hrabar! Kada Bog zove, On te neće prevariti. On te zove u pravu stvar. Na tebi je samo da budeš hrabar i da napraviš taj pokret povjerenja u Božju volju, bio to brak, redovništvo ili svećeništvo. Koji god korak učinio, ako je s Bogom, nećeš požaliti.

Prijavnica za prvi ovosezonski susret – vikend kušanja “Možda baš isusovac” od 21. do 23. listopada nalazi se na LINKU

Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića organizira od 22. do 24. travnja vikend-susret za duhovna zvanja.

Susret će se održati od 22. do 24. travnja u zajednici braće kapucina u Rijeci. Prijave se primaju na adresu elektroničke pošte: duhovno.zvanje@gmail.com.

Mladiće koji u srcu osjećaju želju za duhovnim zvanjem (svećeničkim i/ili redovničkim), fratri kapucini pozivaju da neko vrijeme provedu u njihovoj redovničkoj zajednici; da zajednički s njima u samostanu žive, mole, rade, razmišljaju i razgovaraju o svom životu i mogućem duhovnom pozivu.

Kratki film pod naslovom „Slušam Tvoj glas“ nastao je u povodu Nedjelje Dobrog Pastira kao promocija svećeničkih zvanja. Na poticaj vlč. Vlade Razuma i uz podršku rektora preč. Željka Faltaka, autori Borna Validžić i bogoslov Petar Belina sastavili su promotivni video o svećeničkom zvanju u čijoj je glavnoj ulozi bogoslov Marko Mikić, stoji u priopćenju u petak 23. travnja bogoslova Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu.

Film je, navodi se u priopćenju, dobio naslov prema drugoj kitici pjesme „Spasitelju, dobri Isukrste“ iz crkvene pjesmarice Vilka Novaka (1909. g). “I ja hoću biti ovca tvoja, vjerno ići za tobom ću svud: glas ću slušat premili tvoj vazda, nit od tebe ja ću ići kud”.

Sveti nemir u nama

“Iako se danas pojam ovce gleda u negativnom kontekstu, ono ima duboko teološko značenje. Zapravo se čini kao da se radi o pleonazmu, jer odlomak „i ja hoću biti ovca tvoja“ upravo govori o vjernosti koja slijedi u nastavku teksta. To nam govori da je autor teksta, koji nam je nepoznat, sigurno htio naglasiti važnost vjernosti u nasljedovanju Krista. Ne slijepog nasljedovanja, već istaknutog povjerenja Gospodinu, a to je u konačnici vjera”, ističu zagrebački bogoslovi.

Također, dodali su, da će kod nekih ljudi ovaj video odjeknuti kao poziv da budu pastiri, da vode stado Božje prema Nebeskom kraljevstvu.
“Možda nešto ćute u svojoj nutrini, nešto što još nisu nikome povjerili i nešto što im nikako ne da mira. Taj sveti nemir možda je svećeničko ili redovničko zvanje”.

Obraćamo se tebi, koji ćutiš nešto u sebi

“Zato se sada obraćam tebi koji ćutiš nešto u sebi. Nemoj razbijati glavu pitanjem: „Jesam li ja za to?“ već prepusti to Gospodinu i dozvoli sebi i Crkvi da preispita i da ti pomogne razlučiti. Što ti je činiti? Idealno bi bilo javiti se svome župniku. Vjerujem da će mu biti drago i da će te dalje uputiti. Ako je to iz nekog opravdanog razloga teško ostvarivo, onda savjetujem da potražiš preko interneta kontakt svećenika iz tvoje biskupije koji je zadužen za duhovna zvanja ili da se javiš u određenu odgojnu ustanovu za koju se interesiraš i dogovoriš susret. To može biti dječačko sjemenište koje je namijenjeno srednjoškolcima, bogoslovno sjemenište koje je namijenjeno studentima ili pak može biti redovnička ustanova ako se radi o redovničkom pozivu”, navodi se u priopćenju u petak 23. travnja bogoslova Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu.

https://susret.net/multimedija/zabava/video-bogoslovi-za-svecenicka-zvanja-filmom-slusam-tvoj-glas

Molitva Gospodinu da nam podari sveta svećenička zvanja

Svemogući Bože, ti u svakome vremenu
izabireš i pozivaš ljude da nasljeduju
tvoga Sina Isusa Krista. 

S pouzdanjem te molimo: obnavljaj svoju
Crkvu snagom Duha Svetoga i daruj
joj svetih svećenika koji će riječju i životu
svjedočiti tvoju dobrotu i blizinu.

Probudi u našim obiteljima otvorenost
i ljubav prema životu, da postanu plodno
tlo novih duhovnih zvanja.

Dodirni svojim pogledom srca onih koji te traže, oblikuj ih
božanskom milošću, usadi u njih nesebičnu
želju za služenjem braći i sestrama te za
potpunim predanjem tebi, našoj radosnoj
nadi, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Amen.

„Svaki put sam imao potrebu sve više, sve dalje, da bude što veći izazov... Definitivno sam tražio, ali sam to traženje prepoznao tek u retrospekciji kad sam gledao unazad svoj život i analizirao svoje stanje duha i sve ono što sam činio i radio. To je zapravo bilo traženje ispunjenja, smisla, mira i ljubavi i ništa od toga nisam mogao naći ni u jednom putovanju, ni u jednoj zabavi, ni u jednom prijateljstvu, osim u prijateljstvu s Bogom”, rekao je don Elvir Tabaković u emisiji Put pod noge HKR-a u kojoj se prisjetio vremena nebrojenih putovanja i ekstremnih sportova u kojima je nalazio sreću, ali ne i ispunjenje.

Don Elvir Tabaković, nekad avanturist i fotograf, danas je redovnik koji dovršava svoju formaciju u Redu regularnih kanonika Prepoziture sv. Mihaela u Bavarskoj, najstarijeg reda u Katoličkoj Crkvi. Iako je napustio pustolovinu svijeta, nije zaboravio na fotografiju kojom nastavlja izražavati svoj umjetnički talent, danas u crkvenom kontekstu, zahvalan Bogu što mu je podario milost obraćenja.

U našem radijskom putovanju u emisiji Put pod noge prisjetio se vremena nebrojenih putovanja i ekstremnih sportova u kojima je nalazio sreću, ali ne i ispunjenje.

„Oduvijek sam volio putovati, još od djetinjstva! Privlačile su me avanture, tako da sam se već u osnovnoj školi počeo baviti skejtanjem. Poslije sam počeo voziti snowboard, a kad sam dobio priliku bavio sam se i kitesurfingom i to je činilo moj mladenački život uz profesionalni posao fotografa. Radio sam za mnoge redakcije, ne samo dnevnih novina i agencija, nego i za redakciju ‘Autokluba’ gdje su me često slali na prezentacije novih automobila i motocikala. Tako da sam i privatno i poslovno bio vezan uz putovanja, bio sam stalno na cesti. U jednoj sam godini, primjerice, prošao 120.000 kilometara”, prisjeća se s osmijehom don Elvir Tabaković ne tako davnih dana prije obraćenja.

Crvena vespa bila mu je omiljeni suputnik na kojoj je dva puta prešao Alpe, a nemiran duh vodio ga je od jadranske obale, prema zemljama srednje i zapadne i sjeverne Europe, pa sve do najsjevernije točke Nordkappa vozeći gotovo 12 sati dnevno i pomičući granice svoje izdržljivosti.

„Svaki put sam imao potrebu sve više, sve dalje, da bude što veći izazov… Definitivno sam tražio, ali sam to traženje prepoznao tek u retrospekciji kad sam gledao unazad svoj život i analizirao svoje stanje duha i sve ono što sam činio i radio. To je zapravo bilo traženje ispunjenja, smisla, mira i ljubavi i ništa od toga nisam mogao naći ni u jednom putovanju, ni u jednoj zabavi, ni u jednom prijateljstvu, osim u prijateljstvu s Bogom”, nastavlja don Elvir koji trenutačno studira teologiju u Rimu te je na putu prema svećeničkom ređenju.

„Ključno je razlikovanje između sreće i ispunjenosti, naglašava također. „Sreća je nešto prolazno, nešto emotivno i afektivno, a ispunjenje nešto dubinsko i neoborivo, nešto što vam nitko ne može oduzeti. A tada, kako kaže sv. Pavao, ni progonstva, ni glad, ni hladnoća, ma ništa ne može oduzeti taj mir i ispunjenje kad ga primite od Boga.”

Nekad je volio fotografirati skejtanje kroz koje je i ušao u svijet fotografije, preko ekstremnih sportova do automobila, a danas svoj talent koristi fotografirajući svetu liturgiju što ga posebno ispunjava. Talent koji je nekad razvijao u svijetu sada nastavlja nadograđivati u samostanskom životu. I prije ga je, kaže oduševljavala ljepota prirode, iako je nije doživljavao kao Božje stvorenje, već samo ljepotu kao takvu. „Ljubio sam stvorenje, ali nisam ljubio Stvoritelja jer ga nisam poznavao. A sad kad mi je Bog dao milost da Ga upoznam, mogu još savršenije ljubiti stvorenje imajući uvijek pred očima cilj, a to je naš Spasitelj.”

Još jedna od stvari koja mu je nakon dara obraćenja postala jasna jest da se često u svojim avanturama, ne htijući, dovodio u po život opasne situacije.”Koliko sam puta mogao poginuti, koliko sam stotina kilometara prošao i u autu i na motoru, u nekom polusnu i umoru. Jednom prilikom sam vozio u tri dana 3.900 kilometara. Išao sam do ekstrema, tražio sam granice, bio sam u tom ateističkom svjetonazoru držeći da nakon smrti nema ničega i zato se nisam bojao. Neprestano sam tražio granice. No, kako kaže sv. Augustin, ‘nemirno je srce naše Gospodine, dok se ne smiri u Tebi’” ističe don Elvir Tabaković te na kraju pojašnjava:

„Sve dok se mi ne smirimo u Bogu, nemirni smo, nema mira, mir ne postoji izvan Boga. Sve ostalo je lažni mir. U tom pomicanju granica ja vidim traženje tog mira, traženje ispunjenja. Kad-tad ćemo doći do zida jer mi nismo beskonačni. Jednom ćemo doći do neke granice izdržljivosti gdje ćemo se možda i susresti sa smrću. Ta granica postoji i nekima treba upravo to da dođu do same granice i da im Bog onda kaže: ‘Vidiš da nema nigdje mira osim u Meni!’”

Cijelu emisiju Put pod noge poslušajte ovdje: https://soundcloud.com/hrvatska-katolicka-mreza/put-pod-noge-040620

Susret će se održati od 13. do 15. studenoga pod vodstvom o. Tomislava Špiranca. Uključuje zajedničku rekreaciju, osobnu molitvu u tišini, dnevno duhovno vođenje, misno slavlje, klanjanje i priliku za sakrament pomirenja.

O. Luka Rađa pokrenuo je godine 2001. mlade da osnuju SKAC, a nešto kasnije i ljetni program za mlade Modrave.

O izboru je rekao: Ili ćeš jedno, ili drugo. Ili si „za“, ili „protiv“. Što je više od toga, od Zloga je. Odredi se: budi vruć ili studen, inače si „fuj“! I prije Ignacija, još u željezno doba, znalo se: Kuj ili ne mrči gaća! Magarac neki, kaže priča, stajao između dva plasta sijena. Oba jednako velika, oba jednako slasna. I mišljaše on: „Ako ću ovog, onda ništa od onog.“ Pa opet: „Ako ću onog, onda ništa od ovog.“ I ponovno tako. A tako bi valjda do danas – da nije krepao od gladi. Znam, ti si pobožan i Bogu prepuštaš da upravlja tvojim životom. Da on za te donese odluku. Gluposti! Bog ima pametnijeg posla od kojih je i to da te blagoslovi u dobru izboru ili da tvoj loš izbor okrene u dobro, ako si u dvojbi radije išao na rizik, nego ostao neodlučan. Jesi li u dilemi koji stalež odabrati, sve ti se svodi na: ili ćeš pred oltar ili na oltar. Čekaš li da te Bog oženi, ostat ćeš sam. Sjećam se kolege koji je, dvoumeći se što je volja Božja: da ostane ili iziđe iz samostana, u svojoj tjeskobi zatražio proročku riječ od glasovitog duhovnika. Dobio je upravo proročki odgovor: „Što god ti učiniš, to ti je i volja Božja!“ Moli, dakle, i slijedi svoje mušice. Ne oklijevaj. Ne ostavljaj za sutra, što možeš učiniti prekosutra! (Šala mala! Jer, dobro znaš što hoću reći…)

Dopustite mi na tren biser iz franjevačke duhovnosti. Franjo i Maseo hodali putem „slijedeći tako volju Božju“. A onda se našli na raskrižju. „Kuda dalje“, upita Maseo. „Onim putem kojim je volja Božja“, kaza Franjo. Ovaj se nađe u nama tako bliskoj situaciji. A Franjo, pun Duha Svetoga, posadi ga nasred raskrižja i zapovjedi da se okreće oko sebe sve dok mu se mozak i želudac ne zamrse. „Stani“, naredi Franjo. „A sada kreni!“ Bauljajući, Maseo nasumce krene putem koji mu se slučajno pod nogama našao. Taj je put volja Božja. Ignacije, tražeći volju Božju za sudbinu onog Maura koji mu se drznuo dirnuti u Gospu, u dilemi da li da mu zato bodežom presudi, odluku je prepustio mazgi. Ova čudom, nije krenula za Maurom i tako se svetac, Bogu hvala, ovom zgodom nije mašio bodeža. Ispravan izbor podrazumijeva odreknuće od klišejizirana načina razmišljanja i spremnost na iskorak.

Kao studentski kapelan u Palmi o. Luka uočio je da najveću zamku mladima ovoga doba predstavlja zapravo neodlučnost. Vjerujemo da ove njegove riječi mogu donijeti i svjetla i ohrabrenja za mnoge. “A dečke koji razmišljaju o pozivu mi iz Studentskog katoličkog centra Palma u Zagrebu pozivamo da se odvaže doći na duhovnu obnovu Možda baš isusovac”,istaknuli su organizatori.

Surađujući s Družbom Isusovom u Hrvatskoj provinciji imaju iskustvo da je njihova formacija i karizma duhovnih vježbi od presudne važnosti za današnje vrijeme. Oni u apostolatu mladih pomažu:

• Tražiti i nalaziti Boga u svemu
• Birati veće dobro… ono Više (magis)
• Biti kontemplativan u akciji… Dakle, svojim djelovanjem nas uče kako se ne moramo povlačiti iz svijeta, nego uz pomoć Božju u svemu svjetovnome gledati dublje, otkrivati gdje je Bog i kako je On prisutan u svijetu.

Na susret se može prijaviti: PRIJAVNICA ZA MOŽDA BAŠ ISUSOVAC. Za više informacija i programu javiti se na: idom@skac.hr.