Vijesti - Bdjenje za duhovna zvanja u katedrali sv. Stošije

 
Bdjenje za duhovna zvanja u katedrali sv. Stošije Autor: Ines Grbić/HRK
Objavljeno: 09. 05. 2019 - 1:56

U organizaciji Povjerenstva za promicanje duhovnih zvanja Hrvatske redovničke konferencijei Povjerenstvo za duhovna zvanja i ministrante Zadarske nadbiskupije u katedrali sv. Stošije u Zadru u četvrtak 9. svibnja, povodom Nedjelje dobrog pastira i 56. svjetskog dana molitve za duhovna zvanja održano je bdjenje za duhovna zvanja, sastojalo se od mise, svjedočanstva i euharistijskog klanjanja. Misno slavlje predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić, a propovijedao je fra Mate Bašić, voditelj Povjerenstva za promicanje duhovnih zvanja Hrvatske redovničke konferencije.

Svjedočili su s. Marijana Mohorić i don Martin Jadreško, a klanjanje pred Presvetim predvodio je don Roland Jelić, rektor Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’.

„Mora doći do obnove duhovnih zvanja. Jer to je onda i obnova naroda, obnova društva. To je obnova cijeloga svijeta. Zato treba moliti za duhovna zvanja i biti zahvalan svakome tko za njih moli, jer molitve nas drže“ poručio je fra Mate, rekavši da u tjednu pred Nedjelju Dobrog pastira, u evanđelju po Ivanu svakoga dana imamo poziv od Isusa koji govori da trebamo doći i da trebamo povjerovati. „To je formula za odaziv duhovnom pozivu – doći i povjerovati. Današnji problem u otkrivanju duhovnog zvanja i slušanju poziva je što često gledamo na taj poziv vrlo mistično. Kao da će to biti neki jasan glas u nama, da će nam reći ‘Dođi, idi za mnom’. Tada odlazimo od smisla vjere. Jer tražimo znanje. Ja moram znati da me Bog pozvao, moram biti siguran u to. Mi to ne znamo. Mi tu trebamo doći iz perspektive vjere“ rekao je fra Mate, naglasivši da je tako učinila i Marija kad joj je došao Anđeo. Ona pita ‘Kako će to biti, kako ću ja koja nemam muža, roditi sina?’. „Marijin postupak je bio iz perspektive vjere. Ona je tu pokazala svoju vjeru: ‘Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po tvojoj Riječi’. To je formula po kojoj se i mi trebamo odazivati duhovnom pozivu“ potaknuo je fra Mate.  

Rekao je i da su ljudi skloni Bogu postavljati uvjete, ‘Ja ću se odazvati ako čujem to i to, ako vidim taj i taj znak’. „Usuđujemo se reći Bogu kakav mora biti znak, tako daleko idemo. I to se često čuje danas u razgovoru s mladima: ‘Hoću, ali tražim neki jasniji znak’. Znak poziva je da svoj život želim predati za druge. Žrtva, žrtvena ljubav. Tu nam primjer mogu biti toliki naši sveci, blaženici, bl. Alojzije Stepinac i bl. Ivan Merz, svete i blažene časne sestre, koji daju primjer u kojemu možemo odazvati sebe i hrabro krenuti prema Gospodinu“ rekao je fra Mate, dodavši kako je žalosno vidjeti da u biskupijama nedostaje svećenika, časne sestre i redovnici stare i umiru, provincije se gase.

„Naravno da je kriza obitelji, djece. Ali, ako ćemo početi gledati iz perspektive vjere, onda ćemo nadići takvu krizu. Zato je važno imati euharistiju kao izvor, centar, onu koja nam daje snagu. Dakle, euharistija, žrtva, apostolat, što je i geslo bl. Ivana Merza. Na taj je način moguće uz euharistiju živjeti žrtvu, a žrtva je ljubav. Dakle, primjeri koji privlače“ rekao je fra Mate. Istaknuo je da je u zvanju važno biti iskren pred Gospodinom, reći mu da ne znamo, nismo sigurni, ali vjerujemo da nas je Gospodin pozvao. „Svaki dan vidim potvrdu toga. U danu treba tražiti potvrdu. Ne što će biti sutra, nego živjeti današnji dan. Svi smo često u mislima što će biti sutra, preksutra. No, hoćemo li ih uopće imati? Postoji sada i sada želim živjeti to. Mislim da je to najbolji put na koji možemo hrabro krenuti, pustiti da nas Krist vodi i staviti svoj život u ruke Krista“ rekao je fra Mate.

„Danas je toliko napada na Crkvu, svećenike, redovnike, i sami trpimo. Ali, Bogu hvala. Jer sam Pavao kaže: ‘Da bismo suuskrsli s Kristom, moramo s njime prvo sutrpjeti, pa suumrijeti’. Zato mi je draga izreka sv. Franje: „Dobra zemlja je ona koja je plodna i onda kada ljudi po njoj gaze“. Takvi trebamo biti. Iako nas gaze, vi morate biti poput dobre zemlje, govori sv. Franjo fratrima. Neka gaze. Ali budi plodan. To je poticaj da još više zajednički molimo i da vratimo u naše obitelji molitvu, Anđeo Gospodnji, zvona u 6, 12, 18 sati, zovu nas da molimo“ naglasio je fra Mate, potaknuvši da svatko u svojoj kući bude mala Crkva, gdje će onda biti i klice duhovnih zvanja.

Upozorio je da je mentalitet društva u kojem živimo fluidan. „Brak i duhovno zvanje su dvije krutine, gledajući agregatno stanje, koje u fluidnom društvu nisu dobrodošle. A fluid, tekućina želi sve proteći, rastočiti. To je jedan od problema zbog kojih danas imamo česte raspade brakova, česte odlaske iz bogoslovija, redova, zato što nemamo stalnost. Zato što duhovni poziv i brak traže stalnost, trajnost, čvrstinu. Društvo u kojem živimo brzo se mijenja, sve mora biti brzo promijenjeno. Zato mi moramo ponovno naći svoju stijenu. A stijena je Krist, kruh živi u euharistiji, jedina stijena koja nas može održati“ naglasio je fra Mate, istaknuvši da je zato „važno krenuti od euharistijske obnove naroda po kojoj Krist u euharistiji postaje izvor, centar i vrhunac cjelokupnog kršćanskog življenja. Ne težiti za osjećajima. Težiti samo za Kristom. Jer težeći za osjećajima, često ostajemo na tom daru koje je kratkotrajno, a ne gledamo onoga koji daruje. To se događa danas. Vrtimo se oko sebe, oko dara, što osjećam, je li meni bilo dobro. To se vidi u ispovijedi i misi. Misa mi je dobra ako sam nešto osjetio, ako je bila dobra propovijed, glazba, ispovijed ako mi godi što svećenik kaže. Dakle, nije nam dovoljna materija, nego tražimo kruh pored pogače, a na taj način još više odlazimo od istinskog, živog kruha koji je živi Krist i koji je u hostiji“ rekao je fra Mate, istaknuvši da je u maloj hostiji sabran čitav Uskrsli.

Događaj Uskrsa kojeg mogu opisati kao eksplozija koja je raspršila čestice Krista uskrsloga po cijelom kozmosu, po svemu što postoji, u času mise sve te čestice sabiru se u tom malom kruhu. Od toga moramo živjeti. I tu upoznati Krista, na taj način živjeti. Tu je onda sjeme, klica novog zvanja i tu će krenuti živi Krist koji daje život. Onda nema straha. Iako je pustinja, neka je. Put i ambijent Crkve je pustinja. Moramo htjeti sutrpjeti i suumrijeti da bismo suuskrsnuli s Kristom, da bismo bili s njim suproslavljeni i da bismo s njime kraljevali u vjeke vjekova“ zaključio je fra Mate.

Nakon mise svjedočili su s. Marijana Mohorić iz Družbe sestara Presvetog Srca Isusova, predavačica na Teološko-katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru i don Martin Jadreško, župnik zadarske župe sv. Josipa na Plovaniji.

S. Marijana potječe iz Rijeke, obitelji s četiri sestre i dva brata. Važnim za razvoj njenog zvanja navela je obitelj, župnu zajednicu, podršku župnika, roditelja, braće i sestara. Roditelji su je učili prihvaćanju, praštanju, pomaganju, molitvi, suradnji, dijeljenju. Imala je strahopoštovanje prema Svetome i osjećaj za posebnosti koje nose kršćanski život, nedjelja je bila poseban dan u tjednu. Obitelj joj je davala korijene na koje je zvanje moglo sjesti. U Donjem Jelenju gdje je odrasla bila je bliže redovnicama, sestre su ih uključivale u razne aktivnosti i to im je značilo. U osnovnoj školi njih pet djevojaka bilo je uključeno u župnu zajednicu.

Odlučujući susret za s. Marijanu bio je jedan duhovni vikend, susret s redovnicama u njenom 7. razredu, iskustvo molitve, nakon što im je svećenik rekao da promisle što za njih znači Ps 139. „Doživjela sam da smo zamilovani, da nas Bog poznaje u dubine, treba nas i ima za nas plan koji treba prihvatiti“ rekla je s. Marijana. Želju da postane redovnicom podijelila je sa župnikom i on joj je davao da čita knjige o utemeljiteljicama redovničkih zajednica. „Čitajući knjižicu ‘Život i djelo Marije Krucifikse Kožulić’, postalo mi je jasno da je tu moje mjesto. Pokloniti život za najpotrebnije, obuzela me ta misao“ rekla je s. Marijana. Završila je postdiplomski studij u Rimu, radi sa zajednicama, mladima. „Ne bojte se, odvažite se, pitajte, tražite podršku. Gospodin je uvijek s nama. Ako On ima plan, On će ga izvesti“ poručila je s. Marijana.

Don Martin je prvo od troje djece, rodom iz Mrljana na Pašmanu. Istaknuo je ulogu njegove prabake Ivanice koja ga je čuvala, krunica joj je svakodnevno bila u rukama. Govorila je da moli za djecu, imala je strahopoštovanje prema Bogu i ljubav prema bližnjima. Od nje je dobio prve spoznaje o Bogu, svećenici su bili česti gosti u njegovoj obiteljskoj kući. Djed je bio sakristan, upućivao ga je u obrede i da mu pomogne u pripremi slavlja. Tako je don Martin s 12 godina znao svu strukturu liturgijskih slavlja. Bio je pobožan i imao je ljubav prema liturgiji. Pohađao je srednju Ekonomsku školu u Zadru pa se s 14 godina odvojio od obitelji zbog života u Zadru. U tom vremenu sazreo je, sa 17 godina bio je siguran da želi biti svećenik.

Bio je oduševljen s papom Ivanom Pavlom II. Kad je bio u prvom srednje, beatificiran je Stepinac. Kad je došao na riječku bogosloviju bilo je 30 bogoslova, a kad je završio bogosloviju bilo ih je 50. Sada se taj broj preplovio. Imao je kušnje i strahove, no brojne prepreke treba preskočiti u zvanju, rekao je don Martin. Njegovo zvanje pomogle su molitve prabake i žrtve brojnih koji mole, drže ga i molitve župljana. „Nije se samo teško odazvati, treba i ustrajati. Kriza zvanja proizlazi iz krize u obitelji. Zahtjevno je biti svećenik, izazovno i lijepo“ rekao je don Martin, istaknuvši svoje svećeničko geslo: „Zahvalan sam onome koji mi daje snagu, Isusu Kristu, našem Gospodinu, jer me smatrao vrijednim povjerenja“.

Poveznice:
Povratak na sve vijesti