Duhovni poziv - Mitovi o redovničkom pozivu

Mislite da je redovnički život zastario, nefunkcionalan ili mrtav?

Suprotno općeraširenim pogrešnim shvaćanjima, redovničke zajednice nisu sastavljene od pjevuckavih svećenika, prepredenih časnih sestara i mušičavih crkvenih dama spremnih da vas udare po prstima.

U našoj neumjerenoj, medijima rukovođenoj kulturi, javno mišljenje može postati iskrivljeno kada poznati film, televizija ili časopisi promiču staromodni stereotip redovničkog života. Uz neke iznimke, pouzdani medijima-nadahnuti model redovničke osobe je ili ogorčena žena u širokom habitu koja škljoca zglobovima prstiju ili otupjeli stari muškarac u talaru koji šeće pogrbljen i nešto mrmlja na jeziku koji je odavno mrtav.
Kao mladi ljudi, potaknuti na življenje redovničkog života, susretali smo ovakve portrete, zajedno s mnoštvom drugih, ne samo pogrešnim nego također i potencijalno opasnim za budućnost redovničkog života. Mnogo mladih ljudi ni ne pomišlja o redovničkom životu zbog pogrešnih predodžbi koje skupljaju iz različitih izvora, uključujući i katoličke. Mi bismo htjeli raskrinkati osam mitova o redovničkom životu i ilustrirati ljepotu, zadovoljstvo i psihološko zdravlje koje netko potencijalno može pronaći u ovom jedinstvenom životnom stilu.

PRVI MIT: Redovničke zajednice izumiru

Čuvši ovaj mit, ne možemo pomoći a da se ne prisjetimo scene iz filma «Carstvo uzvraća udarac (Zvjezdani ratovi)» kada duh Bena Obi-Wan Kenobija objašnjava mudracu Yodiju da je mladi Luke Skywalker njihova jedina nada, posljednji od nekad moćne i glasovite grupe. Iako je broj redovnika i redovnica u opadanju, za razliku od sredine dvadesetog stoljeća kada je rastao, većina redova funkcionira bolje od Jedi vitezova! Postoji na stotine muških i ženskih redovničkih zajednica. Svaka od njih ima svoju osobitu karizmu – ili duhovnost – i mnoge još primaju svake godine nove članove. Iako neke redovničke zajednice izumiru, druge napreduju. Redovništvo je opstalo stoljećima, prolazeći kroz razdoblja rasta i opadanja, i nastavit će i dalje živjeti ako se pravilno prilagode potrebama crkve i svijeta.

DRUGI MIT: Sestre predaju po školama, a svećenici govore Misu

Redovničke zajednice znaju da su ljudska bića rođena s mnoštvom darova od Boga. Jedan od ciljeva redovničkog života jest odrediti kako darovi pojedinca mogu biti iskorišteni u služenju Bogu i crkvi. Pokušavajući postaviti ljude na mjesta za koja nisu pripremljeni ili za koja nemaju talenta, to ne predstavlja put ka slavljenju Boga. Dok su poučavanje i predsjedanje Euharistijom dvije važne službe povjerene muškarcima i ženama koji žive redovnički život, postoje na stotine drugih načina kako služiti. Unutar redovničkog staleža nalaze se liječnici, pravnici, ekonomisti, pisci, upravitelji, arhitekti, inženjeri, znanstvenici, umjetnici i glumci. Redovništvo je način življenja, a ne smjernica za posao.

TREĆI MIT: Polaganje zavjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti je strano

Za pretpostaviti je da siromaštvo, čistoća i poslušnost neće vjerojatno umanjiti slušanost liste Top 10 Davida Lettermana, kao jedan od načina dobrog provoda. Ali postoji bogatstvo u ovim zavjetima koje se obično izgubilo u općepogrešnim shvaćanjima. Redovnički zavjeti, poput zavjeta ženidbe, služe kao sredstvo ka većem konačnom cilju. Tri sveopća zavjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti dozvoljavaju nam da služimo širokom sloju ljudi. Zavjeti osiguravaju slobodu koja nam dopušta angažirati se u svijetu na poseban način, manje ograničeni materijalnim poslovima, obiteljskim obvezama, pa čak i našim osobnim interesima. Nadalje, zavjeti služe kao protukulturalno svjedočanstvo, osobito u svijetu koji prenaglašava novac, seks i moć. Zavjeti služe kao podsjetnik da su idoli, koje ponekad slijedimo, slabe zamjene za ljubav Božju, koja neprekidno poziva sve ljude da autentično žive svoj poziv.

ČETVRTI MIT: Redovnički život je život patnje

Kad bi to bila istina, nitko se od nas ne bi htio pridružiti! Realistično, koje god zvanje osoba odabere donijet će sa sobom nešto patnje; ovo je stvarnost ljudskog bivstvovanja. Važno pitanje o kojem se dade raspravljati jest, služi li ta patnja ili žrtvovanje nekom uzvišenijem cilju i čini li me sretnim? Životni poziv, bilo u braku, samački život ili redovnički život, treba biti odabran zato što netko osjeća da je pozvan živjeti na određeni način. Očekivati život bez patnje je nestvarno, jer netko može očekivati život sastavljen samo od ljubavi i sreće. Kao što roditelji žrtvuju mnogo stvari zbog svoje djece, muškarci i žene u redovničkom životu žrtvuju se za puk Božji. Ponekad ova žrtva može uključivati patnju, ali to je učinjeno za druge, a ne za svoj vlastiti spas. Redovnici i redovnice, poput većine zdravih ljudi, ne nadaju se patnji, ali ako žive autentično, u ljubavi, patnja će se od vremena do vremena pojaviti. Na sreću, Bog nam je često prisutniji kada patimo.

PETI MIT: Redovnici su supersveti

Mi smo ljudi, a to znači da postoji čitav spektar redovničkih temperamenata u redovničkim zajednicama, od onih koji Krista proživljavaju na mističan, neposredan način do onih koji ga otkrivaju preko službe, od onih koji više vole krunicu i euharistijsko klanjanje do onih koji više vole eksperimentalne oblike molitve. Jedinstveni faktor koji je zapravo važan jest: svi su Isusovi učenici, jedinstveno pozvani da dijele duhovnost svojih zajednica sa svima drugima, širom Crkvom i svijetom. Masa ljudi smatra redovnički život zabavnim i interesantnim, dok on također stvara izazove. Ali to je životna istina općenito, zar ne?

ŠESTI MIT: Redovnici su poslušnici

Redovnici se zavjetuju na poslušnost, a ne na podložnost i zloupotrebu te poslušnosti. Većina sestara, braće i svećenika koje poznajemo ima više sličnosti s Lone Rangerom nego s Tontom. Redovi se nadaju zrelosti, uravnoteženim, neovisnim, visoko motiviranim, kreativnim kandidatima, a ne slabim, podložnim, ovisnim trutovima.

Poslušnost znači slušati, prije nego li slijepa podložnost. Poput svih ljudi, redovnice i redovnici su pozvani osluškivati Boga, te potrebe svoga reda i Crkve. Poslušnost zahtijeva zrelo slušanje i dijalog između redovnika i njegovog starješine. Redovničke osobe su pozvane staviti na raspolaganje svoju molitvu, želje, talente, strahove i radosti tako da starješine mogu donositi uputne odluke koje će biti najbolje za tu osobu, pojedinačnu zajednicu, red i Crkvu. Celibatska čistoća i jednostavno življenje neophodni su za življenje redovničkog života, ali zavjet poslušnosti je najizravnije vezan s obavljanjem istinske svrhe redovničke zajednice.

SEDMI MIT: Redovnici se odriču svojih obitelji i prijatelja

Nakon ulaska u redovništvo, odnosi s obitelji i prijateljima se mijenjaju, ali nikad ne prestaju. Kao što se međuljudski odnosi mijenjaju nakon vjenčanja, promjena se događa i kod redovnika, također. Kakvoća promjene je različita, ovisno o tipu zajednice u koju osoba ulazi. Strogo zatvorene kongregacije podrazumijevat će manje posjeta s prijateljima izvana i s obitelji. Ali većina je redovničkih zajednica apostolskog tipa – znači da su usredotočene na služenje, a članove se potiče da imaju zdrave, trajne odnose s onima koje vole. Ovi odnosi se nikad ne zamjenjuju zajednicom, iako mi ponekad možemo poželjeti da se to ostvari, barem zakratko.

OSMI MIT: Redovnici su aseksualni

Pitanje: Kako zoveš osobu koja je aseksualna? Odgovor: To nije osoba. Aseksualni ljudi ne postoje. Spolnost je dar od Boga i zato, sastavni dio našeg ljudskog identiteta. Oni koji potiskuju svoju seksualnost ne žive kako ih je Bog stvorio da budu: puni života i zdravi. Zbog toga, oni su uglavnom nesretni.

Svi su ljudi pozvani od Boga da žive čisto, što znači da imaju poštovanja prema daru svoje seksualnosti. Redovnice i redovnici se zavjetuju na celibatsku čistoću, što znači da žive svoju seksualnost pazeći na svoje ponašanje. Zavjet čistoće ne znači da netko potiskuje svoju muževnost ili ženstvenost. Spolnost i spolni odnos su dvije vrlo različite stvari. Dok se redovničke osobe uzdržavaju od spolnih odnosa, to ne znači da postaju aseksualna bića, nego prije trebaju biti svjesni onoga što znači biti muškarac ili žena. Zavjet čistoće također ne znači da netko neće imati bliske odnose, odnose pune ljubavi sa ženama ili muškarcima. Zapravo, takvi odnosi znak su življenja zavjeta na ispravan, zdravi način. Življenje redovničkog zavjeta čistoće nije uvijek lagano, ali može biti vrlo lijepi izraz ljubavi prema Bogu i drugima.

Redovnice i redovnici nisu čudaci; oni zrcale ostatak Crkve kojoj služe: postoje introvertirani i ekstrovertirani, visoki i maleni, stari i mladi, debeli i mršavi, nepobožni i pobožni, šaljivi i ozbiljni, i sve između toga. Oni pokušavaju živjeti isti prvotni poziv kao i svi drugi kršćani, a to je: navještanje i življenje Evanđelja. Ipak, redovnici to čine kao članovi reda koji služi Crkvi i svijetu na osobit način. Poput bračnog i samačkog života, redovnički život može biti čudesan, ispunjen, uzbudljiv i, svakako, normalan. On također može biti protukulturalan i pozitivno izazovan. To je on za nas i za mnoge druge.

Ako si mislio da je redovnički život zastario, nefunkcionalan ili mrtav, nadamo se da sada možeš gledati mimo stereotipova i uvidjeti da je redovništvo dar Crkvi i svijetu.

David Nantais, SJ & Scott Opperman, SJ
Preveo fr. Dominik Ivan Ćelić O.P.
preuzeto s: www.veritas.com