Duhovni poziv - Pitanja i odgovori

Duhovni poziv je prije svega Božji dar i milost. U korijenu svakog poziva nalazi se Bog koji k sebi poziva čovjeka da ga slijedi onako kako On hoće. Mnoge primjere možemo pronaći u Svetom Pismu, a upravo različiti prizori Božjega pozivanja ljudi čine najdojmljivije stranice Biblije. "Poziv Mojsija pred gorućim grmom (Izl 3), Izaije u Hramu (Iz 6), razgovor između Jahve i mladog Jeremije (Jr 1). Svi oni uprisutnjuju Boga u njegovu veličanstvu i misteriju, a čovjeka u svoj njegovoj istinitosti, u njegovu strahu i plemenitosti, u njegovim mogućnostima opiranja i prihvaćanja" (Rječnik biblijske teologije, ur. X. – L. Dufour i suradnici, Zagreb, str. 943).

Svaki čovjek u sebi nosi klicu poziva. Preko poziva mi se ostvarujemo. Zato Bog zove svaku osobu da odgovori na ono poslanje što je za nju najbolje, tj. da odgovori tamo gdje će osjećati mir i blagoslov za svoj život. Tako nalazimo većinu ljudi koja se posvećuje obiteljskom životu, ima i osoba koje se ne žene niti idu u redovnički život, nego se posvećuju služenjem među ljudima živeći u beženstvu. Ali ima i onih koji osjećaju da su pozvani živjeti kao redovnici i redovnice ili kao svećenici.

Ako osoba osjeća da je Bog zove, ali nije do kraja sigurna da je to njeno pravo mjesto, s vremenom će u osobi sve više rasti jasnoća što je za nju najbolje da odabere, no bitno je voditi redoviti sakramentalni život (sudjelovanje na Euharistiji i sakramentu pomirenja – ispovijedi). Također uvijek postoji mogućnost boravka u redovničkoj zajednici u kojoj se može upoznati način života i karizma Reda, a dobro je imati i duhovnoga vođu koji može osobu usmjeravati na slobodan odabir poziva.

Nije prepreka. Danas veliki broj osoba dolazi u samostan nakon što su završili fakultete ili radili u nekim svjetovnim zanimanjima.

Ulaskom u samostan ne prekida se veza sa obitelji. Što više, povezuju se još jače na duhovni način preko molitve. Ne zanemaruje se niti održavanje kontakata bilo preko posjeta ili na drugi način, vodeći uvijek računa, kao i u svemu, o umjerenosti. Na poseban način i sama redovnička zajednica povezuje se u duhovnom prijateljstvu sa obiteljima svojih članova.

Često puta mnoga djeca, već od djetinjstva u sebi znaju osjetiti klicu poziva na redovnički život. Roditelji ponajprije svojim životom i primjerom bude u djetetu onu klicu vjere iz koje se - kako ono sve više raste i sazrijeva - odlučuje za poziv. Kada dijete vidi roditelje koji mole, kada od njih usvaja molitve, kada ga odgajaju za dobro, za ljubav… tada se otvara prostor da dijete upozna Boga i što On od njega želi bilo u redovničkom ili u nekom drugom životnom pozivu.

Često puta roditelji, i s najboljim namjerama, ne dopuštaju svome djetetu da ode u samostan. Kao prvo, dobro se je moliti za tu osobu da joj Bog otvori put da se može odazvati. Nije loše niti porazgovarati s roditeljima, i obrazložiti im značenje odabira drugačijega stila života njihova djeteta, od onoga koji bi oni htjeli. Koji puta važno je savjetovati osobu koja osjeća poziv da bude strpljiva dok se situacija ne smiri, jer ako Bog zove i ako se želimo odazvati, Bog će naći načina da "otvori" vrata za posvećeni život.
U svakom slučaju, na koncu svatko mora sam živjeti svoje životne odabire, bilo nesretan u prilagođavanju očekivanjima svoje okoline, bilo sretan u poslušnosti vlastitoj savjesti, nastojeći u ljubavi zadržati one preko kojih nam je Bog očitovao svoju ljubav.

Muški redovi i družbe sastoje se od redovnika klerika i redovnika laika (braća laici). No svi zajedno žive istu karizmu koju ostvaruje preko različitih poslanja. Svaki redovnik svećenik pozvan je da ponajprije svoje svećeništvo ostvaruje unutar zavjeta: čistoće, siromaštva i poslušnosti. Zbog toga su braća laici živa slika redovnicima svećenicima za onaj izvorni redovnički život kada do 8. stoljeća nije bilo svećeničkoga ređenja za monahe.