Duhovni poziv - Nasljedovati Krista u posvećenom životu

Izručivši se Bogu i ljubeći ga iznad svega, onaj koji mu je već po krštenju bio predan biva tako intimnije posvećen Božjem služenju i dobru Crkve. Bogu posvećenim staležima Crkva objavljuje Krista i pokazuje kako Duh Sveti u njoj čudesno djeluje. Poslanje je stoga onih koji zavjetuju evanđeoske savjete ponajprije da žive svoje posvećenje. “Ali budući da se snagom istog posvećenja predaju crkvenom služenju, obvezani su, na način svojstven svojoj Ustanovi, posebno sudjelovati u misijskoj djelatnosti”.

Nastao na Istoku u prvim stoljećima kršćanstva i nastavljen u ustanovama koje je Crkva kanonski uspostavila, redovnički se život od drugih oblika posvećenog života razlikuje svojim bogoštovnim uređenjem, javnim zavjetovanjem evanđeoskih savjeta, bratskim životom u zajednici, svjedočenjem jedinstva Krista i Crkve.

Evanđeoski su savjeti, u svojoj mnogostrukosti, ponuđeni svakom Kristovu učeniku. Savršenstvo ljubavi na koje su svi vjernici pozvani, za one koji su slobodno prihvatili poziv na posvećeni život, nosi sa sobom obvezu da vrše čistoću u neženstvu poradi Kraljevstva, siromaštvo i poslušnost. Zavjetovanje tih savjeta, u stalnom od Crkve priznatom staležu, obilježuje Bogu “posvećeni život”.

“Kao na stablu koje je Bog posadio i koje se čudesno i raznoliko u Gospodinovu polju razgranalo, izrasli su razni oblici samotničkog ili zajedničkog života i različne obitelji koje umnažaju duhovna sredstva i za napredak svojih članova i za dobro cijeloga Kristova Tijela”.

Različitim oblicima posvećenog života “pridružuju se družbe apostolskog života, čiji članovi, bez redovničkih zavjeta, idu za apostolskom svrhom svojstvenom svojoj družbi te, provodeći zajedno bratski život, prema vlastitom načinu života, obdržavanjem konstitucija teže za savršenstvom ljubavi. Među njima ima družbi u kojima članovi preuzimaju evanđeoske savjete”, prema vlastitim Konstitucijama.

Još od apostolskih vremena bilo je kršćanskih djevica, koje su, pozvane od Gospodina da mu se bez razdijeljenosti pridruže u većoj slobodi srca, tijela i duha, odlučile, s crkvenim odobrenjem, živjeti u stanju djevičanstva “poradi kraljevstva nebeskoga” (Mt19,12).

I ne zavjetujući uvijek javno tri evanđeoska savjeta, pustinjaci “strožim odvajanjem od svijeta, šutnjom samoće, postojanom molitvom i pokorom posvećuju život Bogu na slavu i za spasenje svijeta”.

“Svjetovna je ustanova ustanova posvećenog života u kojoj vjernici živeći u svijetu teže za savršenstvom ljubavi te nastoje osobito iznutra pridonositi posvećenju svijeta”.