Vijesti - DON ELVIR TABAKOVIĆ Životna priča od pustolovine svijeta do pustolovine duše

„Svaki put sam imao potrebu sve više, sve dalje, da bude što veći izazov... Definitivno sam tražio, ali sam to traženje prepoznao tek u retrospekciji kad sam gledao unazad svoj život i analizirao svoje stanje duha i sve ono što sam činio i radio. To je zapravo bilo traženje ispunjenja, smisla, mira i ljubavi i ništa od toga nisam mogao naći ni u jednom putovanju, ni u jednoj zabavi, ni u jednom prijateljstvu, osim u prijateljstvu s Bogom”, rekao je don Elvir Tabaković u emisiji Put pod noge HKR-a u kojoj se prisjetio vremena nebrojenih putovanja i ekstremnih sportova u kojima je nalazio sreću, ali ne i ispunjenje.

Don Elvir Tabaković, nekad avanturist i fotograf, danas je redovnik koji dovršava svoju formaciju u Redu regularnih kanonika Prepoziture sv. Mihaela u Bavarskoj, najstarijeg reda u Katoličkoj Crkvi. Iako je napustio pustolovinu svijeta, nije zaboravio na fotografiju kojom nastavlja izražavati svoj umjetnički talent, danas u crkvenom kontekstu, zahvalan Bogu što mu je podario milost obraćenja.

U našem radijskom putovanju u emisiji Put pod noge prisjetio se vremena nebrojenih putovanja i ekstremnih sportova u kojima je nalazio sreću, ali ne i ispunjenje.

„Oduvijek sam volio putovati, još od djetinjstva! Privlačile su me avanture, tako da sam se već u osnovnoj školi počeo baviti skejtanjem. Poslije sam počeo voziti snowboard, a kad sam dobio priliku bavio sam se i kitesurfingom i to je činilo moj mladenački život uz profesionalni posao fotografa. Radio sam za mnoge redakcije, ne samo dnevnih novina i agencija, nego i za redakciju ‘Autokluba’ gdje su me često slali na prezentacije novih automobila i motocikala. Tako da sam i privatno i poslovno bio vezan uz putovanja, bio sam stalno na cesti. U jednoj sam godini, primjerice, prošao 120.000 kilometara”, prisjeća se s osmijehom don Elvir Tabaković ne tako davnih dana prije obraćenja.

Crvena vespa bila mu je omiljeni suputnik na kojoj je dva puta prešao Alpe, a nemiran duh vodio ga je od jadranske obale, prema zemljama srednje i zapadne i sjeverne Europe, pa sve do najsjevernije točke Nordkappa vozeći gotovo 12 sati dnevno i pomičući granice svoje izdržljivosti.

„Svaki put sam imao potrebu sve više, sve dalje, da bude što veći izazov… Definitivno sam tražio, ali sam to traženje prepoznao tek u retrospekciji kad sam gledao unazad svoj život i analizirao svoje stanje duha i sve ono što sam činio i radio. To je zapravo bilo traženje ispunjenja, smisla, mira i ljubavi i ništa od toga nisam mogao naći ni u jednom putovanju, ni u jednoj zabavi, ni u jednom prijateljstvu, osim u prijateljstvu s Bogom”, nastavlja don Elvir koji trenutačno studira teologiju u Rimu te je na putu prema svećeničkom ređenju.

„Ključno je razlikovanje između sreće i ispunjenosti, naglašava također. „Sreća je nešto prolazno, nešto emotivno i afektivno, a ispunjenje nešto dubinsko i neoborivo, nešto što vam nitko ne može oduzeti. A tada, kako kaže sv. Pavao, ni progonstva, ni glad, ni hladnoća, ma ništa ne može oduzeti taj mir i ispunjenje kad ga primite od Boga.”

Nekad je volio fotografirati skejtanje kroz koje je i ušao u svijet fotografije, preko ekstremnih sportova do automobila, a danas svoj talent koristi fotografirajući svetu liturgiju što ga posebno ispunjava. Talent koji je nekad razvijao u svijetu sada nastavlja nadograđivati u samostanskom životu. I prije ga je, kaže oduševljavala ljepota prirode, iako je nije doživljavao kao Božje stvorenje, već samo ljepotu kao takvu. „Ljubio sam stvorenje, ali nisam ljubio Stvoritelja jer ga nisam poznavao. A sad kad mi je Bog dao milost da Ga upoznam, mogu još savršenije ljubiti stvorenje imajući uvijek pred očima cilj, a to je naš Spasitelj.”

Još jedna od stvari koja mu je nakon dara obraćenja postala jasna jest da se često u svojim avanturama, ne htijući, dovodio u po život opasne situacije.”Koliko sam puta mogao poginuti, koliko sam stotina kilometara prošao i u autu i na motoru, u nekom polusnu i umoru. Jednom prilikom sam vozio u tri dana 3.900 kilometara. Išao sam do ekstrema, tražio sam granice, bio sam u tom ateističkom svjetonazoru držeći da nakon smrti nema ničega i zato se nisam bojao. Neprestano sam tražio granice. No, kako kaže sv. Augustin, ‘nemirno je srce naše Gospodine, dok se ne smiri u Tebi’” ističe don Elvir Tabaković te na kraju pojašnjava:

„Sve dok se mi ne smirimo u Bogu, nemirni smo, nema mira, mir ne postoji izvan Boga. Sve ostalo je lažni mir. U tom pomicanju granica ja vidim traženje tog mira, traženje ispunjenja. Kad-tad ćemo doći do zida jer mi nismo beskonačni. Jednom ćemo doći do neke granice izdržljivosti gdje ćemo se možda i susresti sa smrću. Ta granica postoji i nekima treba upravo to da dođu do same granice i da im Bog onda kaže: ‘Vidiš da nema nigdje mira osim u Meni!’”

Cijelu emisiju Put pod noge poslušajte ovdje: https://soundcloud.com/hrvatska-katolicka-mreza/put-pod-noge-040620