Vijesti - Ljetni kamp SUSRET 2014. “Kako se osjećaš?”

 
Ljetni kamp SUSRET 2014. “Kako se osjećaš?” Autor: J.
Objavljeno: 31. 08. 2014 - 10:29

Nikad nisam voljela putovanja u nepoznato, a upravo sam odlazak na Cres gledala kao "put u nepoznato" ,krenuti sa nepoznatim ljudima, na nepoznato mjesto i izdržati punih 7 dana. Nekoliko dana prije polaska u meni je vođena poprilično jaka borba zbog toga: ići ili ostati doma? Nakon osobne unutarnje borbe i konzultacije sa nekoliko dragih mi ljudi, odluka je pala: Tamara, ideš! Mlada si, jedan je život. Nisi bez razloga dobila poziv za ljetovanje na Cresu.

Kada sam ušla u bus, nakon letimičnog pogleda na ljude u busu nisam mogla dati nekakav pametan sud o kakvoj se ekipi radi; osim što sam vidjela jedno poznato lice sa putovanja 2011. u Madrid pa me to donekle oraspoložilo. Nakon prijedloga o. Viktora da se upoznamo preko mikrofona u busu te  nakon svih izredanih putnika, zaključila sam da ekipa i nije tako loša i da bi ljetovanje s njima moglo biti solidno, sa prolaznom ocjenom. Nakon prespavanog većinskog djela puta, vožnja trajektom mi je malo razbistrila glavu ali i pogleda na ljude oko sebe. Odmah smo se sprijateljili sa nekim ljudima iz busa, što mi je bilo drago. Silaskom sa trajekta nisam ni bila svjesna da sam došli na  OTOK SREĆE!

Evo zašto je to tako. Svakodnevne radionice su mi jako godile. Prvo sam pomislila mislila da će mi biti naporne i dosadne ali sam se prevarila. Godile su mi toliko da sam se poslije osjećala sretno kao da sam s nekim dobrim društvom sjela na špicu, popila kavu i vodila slobodan i kvalitetan razgovor. Pitanje: "Kako se osjećaš?" provlačilo se svaki dan, u svakoj radionici. Nisam očekivala da ćemo morati iznositi vlastite osjećaje pred (nepoznatim) ljudima. Nije mi bilo na početku ugodno, jer inače ne volim pričati pred puno ljudi, a pogotovo ne o svojim OSJEĆAJIMA. O svojim osjećajima volim više pričati u četiri oka. Ta činjenica da moram iznositi svoje osjećaje pred drugima je stvarala osjećaj nervoze, ali svakim danom, taj problem je postajao sve manji, pa sam lakše iznosila svoje osjećaje iz prethodnog dana i jednostavno je nervoza svakim danom nestajala. Kroz jednostavne, jasne i kratke rečenice davala sam svoje osvrte na vlastite osjećaje. Nisam htjela druge opterećivati sa dugim objašnjavanjem i opisivanjem. Radionice su bile tematski vrlo zanimljive. Kroz odabir tri životinje i njihove osobine, doznali smo kako mi sebe doživljavamo, kako nas drugi doživljavaju i kakvi mi zapravo jesmo. Napravili smo vlastitu skalu prema pet jezika ljubavi te uspoređivali sa skalama drugih, zatim oca i majke, ali i povukli vertikalu spolne različitosti. To mi je dalo prostora da uđem u sebe malo dublje, da razmislim zašto su moje potrebe baš takve, što je dovelo do toga, za čime žudim, što mi fali, koje su mi potrebe roditelji zadovoljili, a koje nisu i je li to razlog da su mi neke potrebe na prvom a neke na zadnjem mjestu i slično. Slušali smo predavanja o emocionalnoj inteligenciji, odnos muškarac-žena, odnos roditelj - dijete i kako je kroz sve to prožeta duhovnost i naš odnos s Bogom. Sve su mi teme odgovarale i nisu bile teške i zamorne. Bile su lako "probavljive". Imali smo prostora za postavljanje pitanja i zajedničko promišljanje o njima. Iz svih tema je izvučen poučan zaključak pa su mi osobno bile poticaj da još više radim na sebi. Pitanje: "Kako se osjećaš?" najdraže mi je pitanje. Nema ništa ljepšeg kad ti ga netko postavi i kad vidiš da osoba brine o tvojim osjećajima, a to sam na Cresu svaki dan doživjela.

Raznolikost cjelokupnog programa na Cresu mi se jako sviđala i izrazito mi je odgovarala. Duhovni sadržaj, radionice, individualni razgovori, odlazak na more, slobodno vrijeme. Sve navedeno je bilo dozirano u pravoj mjeri. Zavoljela sam čitanje časoslova svakog jutra. Mise su mi bile duboke i snažne. Ponovno su mi probudile jaku čežnju za Bogom, koja je jedno vrijeme utihnula. Duhovni život mi se ponovno digao na jednu višu razinu i prestala sam osjećati suhoću duhovnog života.

U odnosu sa drugim ljudima, koji nose teži križ od mene i koji su drugačijeg psihičkog stanja, shvatila sam da trebam biti suosjećajna ali ne u tolikoj mjeri da izgubim svoj mir, nego da nosim svoj dio odgovornosti prema njima, a to je lijepa i poticajna riječ, zagrljaj, molitva.

Glavni osjećaj koji me činio sretnom i ispunjenom je osjećaj prihvaćenosti i sigurnosti. Svi smo si kliknuli i osjećali se kao braća i sestre. Bezuvjetno si pomagali, brinuli jedni o drugima, o tuđim osjećajima. Većinom smo svi bili empatični jedni prema drugima, svjesni da svi dolazimo s nekim problemom, a željni i voljni riješiti ga i oslobodit se uz pomoć Božju i pomoć drugih. Zajedništvo me je hranilo. Razgovori, smijeh, igre, pomaganje sve to činilo me izrazito sretnom jer sam mogla biti ona prava JA. Bez kočnice, bez ustručavanja, bez straha. Učinili su me sretnim individualni razgovori sa o. Viktorom, pogotovo kad je on tražio da razgovara sa mnom,  koji je divan i strpljiv, koji je pokazao toliko ljubavi prema meni, koji me na pozitivan način uzdrmao sa svojim savjetima.

Shvatila sam da me Bog neizmjerno ljubi i da je ovo ljetovanje dar od Njega. Hvala Mu! Sretna sam osoba!

Poveznice:
susret - kamp
Povratak na sve vijesti