Duhovni poziv

Kada dovrši pouku, reče Šimunu: "Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov." Odgovori Šimun: "Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže." Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše. Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: "Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!" Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: "Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!"  (Lk 5,4-10)

Predgovor

Svi smo članovi neke zajednice. Nova braća i nove sestre povremeno se pridružuju našim zajednicama. Ovo "Pravilo" napisano je za "redovničku" zajednicu, kakve su u povijesti Crkve uvijek postojale. No, poruka ovog Pravila upućena je jednostavnim muževima i ženama, mladima i starima u zajednici. Ono govori o jednostavnim putovima, ljudskim ili herojskim krepostima koje su potrebne da bismo mogli zajedno živjeti. Ono nas uči primanju i davanju. Neka ti tako ovo Pravilo progovori! Jer ono je doista kršćansko Pravilo puno ljubavi, razbora i ljudskosti.

fr. Henricus Damjanović, o. cist.

„Više puta i na više načina Bog nekoć´ govoraše ocima po prorocima...“(Hebr 1, 1). Tu rečenicu iz poslanice Hebrejima možemo primijeniti i na pitanje duhovnoga poziva: na više načina Bog zove u svoju službu. Naime, mnoga svjedočanstva o pozivu koja sam slušao i koja su me hranila bila su kao svojevrsno čudo, ili bolje reći milost obraćenja, što je kao posljedicu imalo i odgovor u obliku redovničkoga života. Moj duhovni poziv nema takav početak.

Mnogi se čude kad čuju da netko u današnje vrijeme ide u samostan – misle da je to stvar prošlosti. Što me je ipak potaklo na tu odluku? Do svoje 21. godine živjela sam u Pazinu i bila član Katoličke udruge mladih Istre (KUMI). Kumi su mi bili velika podrška jer su me obasipali svojom molitvom i bodrili na putu odabira životnog poziva.

Nikad nisam zamišljala, a još manje htjela biti časna sestra. Oduvijek sam bila zaljubljive prirode. Htjela sam imati brojnu obitelj. No, promatrajući svoj dosadašnji život, prepoznajem znakove koji su upućivali na nešto drugo: na redovnički život, a kojih smisao i cilj tada nisam znala prepoznati iako sam ih u svojoj nutrini intenzivno osjećala. Bilo je to “nešto” što me kočilo, osjećaj neispunjenosti; glas koji mi je u srcu šapćući vikao da moja duša treba nešto više - treba Boga, ali na osobitiji način.

U Bibliji ima mnogo primjera ljudi koje je Bog pozvao: suci, proroci, kao Samuel, Izaija, Jeremija, pozvani govoriti Božju poruku Izraelskom narodu; djevica Marija, pozvana da bude majka Isusova; učenici, ribari, pozvani ostaviti svoje mreže i slijediti Isusa; i mnogi još. Za mnoge od njih postojala je svijest da Bog od njih traži da učine nešto za njega; za većinu od njih, to je bio čin poslušnosti – iako su pojedinci možda bili neodlučni i razmišljali kako nisu dovoljno dobri za Božje djelo; sve njih Bog je obdario darovima da mogu odgovoriti na njegov poziv.

Napisala s. M. Anamarija Krista Kralja, Kćeri Miosrđa

Molitva i redovito primanje sakramenata mi je dalo snage da krenem, a razgovori su mi bili putokaz prema onoj cesti ljubavi i mira. Cestu koja me je odvela do Provincije Presvetoga Otkupitelja Split, ljubavi koja me dovela do Imotskog u samostan gdje se nalazi postulatura, koja me odvela do mira.

»U obitelji nas je bilo sedmero djece: tri brata i četiri sestre«, navodi u svojem predstavljanju Mila s. Bernardina Crnogorac, koja je rođena 1944. u Sovićima, u Hercegovini. U Družbu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga ušla je 1960. Članica je splitske Provincije navještenja Gospodinova. »Naši su roditelji bili pravi kršćanski roditelji, odani Bogu i Crkvi, pravi vjeroučitelji nama djeci, svojim primjerom žive i nepokolebljive vjere, i pravi odgajatelji, bez sveučilišne naobrazbe. U našoj je velikoj obitelji vladao sklad, rad i veselje. Drukčije nije smjelo biti, jer su roditelji dobro znali što je za nas djecu, odnosno za našu budućnost najbolje.

Zajednica sestara uršulinka u baroknom gradu Varaždinu sve je aktivnija, na povijesnim temeljima samostana s početka 18. stoljeća u novom tisućljeću raznolikim aktivnostima odgovara na pastoralne potrebe i izazove. Nasljedujući karizmu utemeljiteljice sv. Anđele Merici, redovnice vode osnovnu katoličku školu, imaju vrtić, prostor za održavanje duhovnih obnova, a u njihovoj se zajednici osjeća otvorenost za društvene probleme. Veliku ulogu u svim tim područjima redovničkoga života ima s. Damjana Mihaela Barbarić, 37-godišnja Zagrepčanka koja će sljedeće godine proslaviti dvadesetu obljetnicu ulaska u samostan.

Utažiti Kristovu žeđ za dušama među najsiromašnijima, onima koji su udaljeni od Boga, psihički i duhovno ranjeni te pokazati ljubav prema Bogu i čovjeku – životno je geslo rođene Zagrepčanke 61-godišnje redovnice Ivane Karavanić koja je prije tridesetak godina postala članica Družbe sestara misionarka ljubavi iz jednostavnoga razloga: htjela je nastaviti misiju pomaganja i širenja radosne vijesti na način na koji je to činila njihova utemeljiteljica bl. Majka Terezija iz Kalkute.