Duhovne majke, poslane drugima

 
Duhovne majke, poslane drugima

Zajednica sestara uršulinka u baroknom gradu Varaždinu sve je aktivnija, na povijesnim temeljima samostana s početka 18. stoljeća u novom tisućljeću raznolikim aktivnostima odgovara na pastoralne potrebe i izazove. Nasljedujući karizmu utemeljiteljice sv. Anđele Merici, redovnice vode osnovnu katoličku školu, imaju vrtić, prostor za održavanje duhovnih obnova, a u njihovoj se zajednici osjeća otvorenost za društvene probleme. Veliku ulogu u svim tim područjima redovničkoga života ima s. Damjana Mihaela Barbarić, 37-godišnja Zagrepčanka koja će sljedeće godine proslaviti dvadesetu obljetnicu ulaska u samostan.

Rođena 11. prosinca 1977. kao najstarije dijete u obitelji sa šestero djece, naučila je tijekom odrastanja kako se brinuti za mlađe, a te je dane mladosti obilježilo i višekratno seljenje jer su obitelj Barbarić otčeve službe kao veterinara vodile u različite gradove: od Velike Gorice, preko Slavonije i Pokupskoga, dok se nisu stacionirali u novozagrebačkom naselju Dugavama. »Najmlađi mi se brat rodio kada sam već bila u samostanu pa s njime nisam ni živjela. Ali bilo je lijepo iskustvo biti uz mlađu braću i sestre, imala sam zaduženja, naučila sam kako živjeti s 'klincima': kako ih hraniti, presvlačiti, kako komunicirati s djecom. Uvijek je bio netko novi i koliko mi je u tom razdoblju možda to bilo teško, sada vidim da je to bilo odlično iskustvo«, svjedoči s. Damjana Mihaela, koja je osnovnu školu pohađala u Pokupskom, a potom je upisala matematički smjer XIII. gimnazije u Zagrebu.

»Bi li ti bila ta časna?«

Uz obrazovanje, Barbarići su svojoj djeci pružili i vjerske temelje. Iako otcu zbog službe u vrijeme komunizma nije bilo preporučljivo ići u crkvu, svejedno se višečlana obitelj svake nedjelje okupljala na misnim slavljima, a i u kući se njegovao duhovni život. »Bili smo angažirani u Crkvi: čitala sam odmalena, a u srednjoj školi bila sam vezana uz župnika u Dugavama Miju Gorskoga i uršulinku s. Jasnu Lučić. Grupa mladih bila je genijalna, išli smo na planinarske križne putove, to je bila dobra zajednica, a uključila sam se i u dramsku skupinu. Cijelu subotu i nedjelju provodila bih u župi, a počela sam i svirati na nedjeljnim misama kada me župnik upisao na tečaj orgulja na Institutu za crkvenu glazbu«, kaže s. Damjana Mihaela.

Nikada nije razmišljala o redovničkom pozivu niti je u njemu prepoznavala nešto privlačno jer joj je san bio imati veliku obitelj iz kakve je i sama potekla, ali preokret se dogodio sa 16 godina na jednoj misi. Kao i svake uobičajene nedjelje, otišla je na misu, ali ovaj put u jedno malo mjesto, gdje ju je iznenadilo pjevanje starih baka. Njoj naviknutoj na gitare - kako sama prepričava - bilo je neobično čuti kako se pjeva bez instrumenata. »Gledala sam djecu i mlade i pomislila sam: tu bi trebala doći neka časna sestra da pokrene djecu i mlade, da nauče pjesme, da se pokrenu aktivnosti u župi. U tom trenutku u mene ulazi posebna ljubav i toplina i javlja se pitanje: 'Bi li ti bila ta časna?' Osjećala sam se kao u nebu i odgovorila sam sama sebi: 'Zašto ne.' Držalo me to cijeli dan i posvijestila sam si da ta moja odluka i želja znači i odlazak u samostan. Odmah sam razgovarala sa sestrama i one su mi preporučile da najprije završim školovanje i navršim 18 godina«, pripovijeda s. Damjana Mihaela, koju je ta prvotna želja dugo držala. Ipak iščezla je pri kraju srednje škole, kada su se pojavila pitanja je li redovnički put upravo onaj koji Bog traži od nje. U potrazi za odgovorom išla je svaki dan na misu, molila je, a sve je to pratilo i jedno razdoblje zaljubljenosti. Pojavio se i strah: najviše se bojala kako će zamijeniti svoju brojnu obitelj samostanskom sobicom, kojih će se stvari morati odreći, imala je uvijek u očima sliku aktivne redovnice na župi i nije znala što može očekivati u samostanu...

Zaručništvo s Kristom

Za ulazak u samostan na blagdan Gospe Snježne 1996. godine bio je zaslužan jedan trenutak koji je doživjela u svojoj župnoj crkvi u Dugavama: »Ono što me nosilo jest slika Milosrdnoga Isusa. Ostala sam pred tom slikom i toliko sam čeznula za tom tankom zrakom svjetla, jer kod mene je bila tama, nije bilo nikakve snage ni jasnoće. Bila sam uslišana i zraka svjetla stigla je u moje srce i znala sam da je točno i pravo otići u samostan«, svjedoči o ljetnim danima redovnica Barbarić, nakon čega je uslijedila kandidatura u Zagrebu, postulatura i novicijat u Varaždinu te između prvih i vječnih zavjeta školovanje na Katehetskom institutu.

Kada govori o odabiru reda uršulinka, spominje da bi opet izabrala isto. Iako u vrijeme ulaska u samostan nije znala za druge kongregacije i redove jer je pred očima imala radosnu i nasmijanu uršulinku iz župe, kasnije je shvatila da je sve imalo jednu veliku poveznicu: »U vrijeme formacije upoznala sam našu utemeljiteljicu. Kod nje je silno naglašeno zaručništvo, ta ljubav prema Kristu te duhovno majčinstvo. Meni koja obožavam klince i biti majka mi je nešto prekrasno - ostvarilo se u samostanu, posebice to osjećam kroz duhovno vodstvo i kada dolaze ljudi koji traže savjete iz duhovnoga područja. Anđela Merici nije govorila o određenom apostolatu uršulinka, nego je poticala sestre da budu zaručnice Isusa Krista i kao takve duhovne majke bez obzira što radile: bile odgojiteljice, katehistice, kuharice, dežurale na porti ili služile u sakristiji. Mi smo duhovne majke, u prvom redu poslane drugima.«

Tijekom studija razvijala je još jednu svoju ljubav: mnogo je vremena ulagala u glazbu i znanje o liturgiji. Silno se trudila u glazbi pa čim je počela studirati 1999. godine paralelno je upisala tečaj na Institutu za crkvenu glazbu i tijekom redovničkoga služenja vodila je više zborova - od dječjih koje je vodila na različite nastupe i Zlatne harfe do zborova odraslih koji traže zahtjevniji pristup.

Odgoj u vidu evangelizacije

»Upravo u tome vidim veliki potencijal da se uključe djeca i mladi u crkvu. Danas djeca i mladi odlaze iz župa zato što nisu angažirani, a glazba je dobar medij kojim ih se može privući i povezati. Slično se može i ministriranjem i čitanjem - to su stvari kojima se mogu pokriti sve potrebe djece. To mi je baš na srcu, pa se i ja trudim u tim područjima ostaviti trag«, kaže s. Damjana Mihaela, koja svoj poziv vidi kao odgoj u vidu evangelizacije.

Tijekom redovničkih godina, od polaganja vječnih zavjeta 2004. godine, obavljala je različite zadaće: radila je kao vjeroučiteljica u školi u Gračanima, a uz to u župi je okupljala djecu i mlade, ali i odrasle na obiteljsku zajednicu. Potom je nakon četiri godine uslijedio premještaj u Varaždin, gdje je imala zadaću uspostavljanja duhovnoga centra. Iz temelja je gradila program i aktivnosti, a ubrzo je u ime Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica bila imenovana u Odbor za mlade Hrvatske biskupske konferencije kao njihov predstavnik. To joj je otvorilo mnoga vrata i putove, pa su brojni mladi za svoje formacijske susrete odabirali upravo Varaždin i samostan sestara uršulinka.

Tako je ime s. Damjane Mihaele prepoznatljivo i u pastoralu mladih, rado vodi ljetne kampove. »Sve mora imati molitvenu pozadinu. U nas se kontemplacija i akcija međusobno prožimaju jer smo kontemplativno-apostolski red. Uvijek je velika opasnost da se ode previše u aktivizam, jer izazova za djelovanje ima previše i ne možemo odgovoriti na sve. Primjećujem da je puno toga što bi trebalo činiti, ali bitno je razlučivanje jer nam je kontemplacija bitna stavka u životu«, kaže redovnica koja u Varaždinu vodi nedjeljnu duhovnu misao na tamošnjem radiju, a može je se čuti i u eteru Radija Marija. Prošle je godine pred nju stavljen novi izazov: počela je predavati vjeronauk u novootvorenoj katoličkoj osnovnoj školi, gdje se brine i o duhovnom osposobljavanju kadra.

(Preuzeto iz Glasa koncila)

Poveznice: