Moj životni put k cistercitima

fr. Henricus Damjanović, o. cist.

„Više puta i na više načina Bog nekoć´ govoraše ocima po prorocima...“(Hebr 1, 1). Tu rečenicu iz poslanice Hebrejima možemo primijeniti i na pitanje duhovnoga poziva: na više načina Bog zove u svoju službu. Naime, mnoga svjedočanstva o pozivu koja sam slušao i koja su me hranila bila su kao svojevrsno čudo, ili bolje reći milost obraćenja, što je kao posljedicu imalo i odgovor u obliku redovničkoga života. Moj duhovni poziv nema takav početak.

U mom pozivu, na prvi pogled, nema ništa izvanrednoga, moglo bi se reći. Rođen sam u obitelji profesora engleskoga jezika, koji je u to vrijeme bio i rezervni oficir JNA. Majka je bila domaćica, međutim ni jedno od njih nije imalo nikakav odnos prema Crkvi i vjeri. Kršten sam u župi iz koje dolaze moji roditelji, Strizivojna, međutim temeljne molitve i odnos prema „Bogi“ (Bogo – tako smo oslovljavali Boga kao djeca, baka nas je tako učila) poučila me je i usmjeravala moja pokojna baka. U župi u kojoj su moji roditelji živjeli i radili, Štitar, živjele su sestre svetoga Križa, one su mi bile prva redovnička fascinacija.

Upisom u prvi razred upisan sam na vjeronauk u župi, i tu sam sestre uvijek doživljavao kao vrlo ljupke, vedre, pune duha i drage osobe. Jedna od tih sestara jako me fascinirala, bila je orguljašica, i često sam želio biti poput nje. Međutim, to nikako nije bilo moguće: samo su djevojke imale privilegij biti poput sestara. Nakon prve svete pričesti sestra Benedikta podučila nas je da bismo trebali obaviti pobožnost prvih devet petaka. Budući da su slijedili praznici i da sam bio kod bake, odlučio sam s njome svakodnevno ići na misu, pri tome misleći da ću tako ubrzati devet prvih petaka. Tada me je župnik pozvao da ministriram. To me je obradovalo i dalo mi je još više poticaja da češće odlazim u crkvu. Pri jednom sprovodu župnik mi je rekao da sam kao mali kapucin. Zbog vjetra sam nosio majicu s kapuljačom – to je bio onaj trenutak kada sam shvatio da ipak i za nas dečke postoji nešto slično sestrama. To je sigurno i prvi jasan trenutak osjećaja da želim živjeti samostanskim načinom života. On doduše nije ostao u kapucinskom obliku, ali je bio početak traženja.

Od četvrtoga do sedmoga razreda istraživao sam razne redovničke zajednice, čitao sam razne životopise i, što je najvažnije, molio sam svakodnevno za svoje zvanje. Već´ sam od petoga razreda bio siguran da želim poći u samostan, tada su to bili franjevci, potom dominikanci, karmelićani... kod svakoga od njih našao sam neku fascinaciju. Krajem sedmoga razreda jedan đakovački bogoslov donio mi je prospekt o cistercitima. Možemo li to nazvati ljubavlju na prvi pogled, a za nju kažu i da je najjača ljubav, ili nekako drugačije? Od prvoga trena osjećao sam kao nikada do tada: „To je to, želim biti cistercit!“ Na prvoj stranici prospekta bila je otisnuta fotografija nekolicine monaha koji su molili u koru, a ispod je slijedio tekst „Ora et labora – moli i radi!“ te prekrasan citat Sakcinskoga, koji mi se tako duboko urezao ne samo u pamćenje, nego i u srce: „Bijeli, šutljivi monasi, kako su tiho stupili u hrvatsku povijest, tako su nečujno iz nje i nestali.“

U tom citatu osjetio sam svu onu jednostavnost, mir, tišinu, duhovnost prije svega, koja mi je govorila: služiti Bogu, ali u tišini, miru, izvan centra pozornosti, jednostavno u punoj poniznosti. Taj zanos i želja vodila me punih šest godina. Pri završetku klasične gimnazije i sjemeništa na Šalati obznanio sam kod kuće da želim poći u samostan. Roditelji tada nisu prihvaćali moju odluku i dugo sam pokušavao dobiti njihovu privolu. Sjećam se da se vrijeme bližilo. Rekao sam, iako me bilo strah, da moram donijeti odluku, pa makar i bez roditeljskoga blagoslova. Bilo je to početkom petoga mjeseca, u sjećanju mi je samo da je bio četvrtak i da je bilo oko 9.45 sati. Izišao sam iz učionice i prolazio pokraj telefona, koji je bio na hodniku. Telefon je zazvonio, a s druge strane linije začuo sam glas svojega oca. Bio sam iznenađen tom slučajnošću, a još više onim što je slijedilo. Tata me pitao želim li stvarno poći u samostan i biti cistercitom. Nato sam ja, malo u strahu i nevjerici, odgovorio da to ipak želim. Onda je rekao da su on i mama raspravljali o tome i da mi neće biti kočnicom, ali neka znam i da se uvijek smijem vratiti kući. U velikom iznenađenju što sam to čuo, jedino što mi je palo na pamet bilo je pitanje smijem li u subotu onda otići u Jastrebarsko i posjetiti cistercite, na što je on odgovorio da mogu ako moram. Od 1983. do 2008. godine cistercitska opatija Wettingen-Mehrerau preko jednoga je subrata pokušala obnoviti cistercitski život u Hrvatskoj. Tada su cisterciti živjeli u franjevačkom samostanu u Jastrebarskom. Kratko nakon mature, početkom srpnja 1998. godine, došao sam u Austriju u opatiju Wettingen- Mehrerau na Bodenskom jezeru kraj Bregenza. Već prvi dan bio sam u svojevrsnom šoku, i popustila me odluka da odmah stupim u red. Naime šutnja, samoća, veličina zgrada, jednostavna hrana... na svoj su me način šokirali. Dan nakon toga rekao sam patru koji me je dovezao da smatram da je ipak bolje da još malo sazrijem, da prvo završim studij, a onda kada budem stariji i zreliji dođem onamo. On mi je rekao da ipak ostanem do Velike Gospe, a onda će me on pokupiti. Nisam mu proturječio samo iz jednoga razloga: bilo me je sram i malo strah. Rekao sam si da ću tih mjesec dana ipak izdržati, i tih mjesec dana sada je punih osamnaest godina. U jesen 1998. godine stupio sam u novicijat reda.

Cisterciti su monasi benediktinci. Mnogi govore da je to benediktinska reforma. Gledajući strogo povijesno, cisterciti nastaju kao jedna od reforma unutar benediktinstva, po tome oni ostaju uvijek i jedino benediktinci, a žive po redu (kućnom redu) Cistercija (Citeauxa). Kao sažetak Pravila svetoga Benedikta mnogi navode dvije riječi: Ora et labora – Moli i radi. Život monaha odvija se između ta dva temelja, međutim te dvije riječi ne daju pravu sliku monaškoga života. Pravilo bih sažeo na sljedeći način: „Poslušaj, o sine, pouke učitelja i prikloni uho srca svoga... da po vodstvu evanđelja... u školi služenja Gospodinu... dođeš u život vječni“ (Prolog 1, 21, 45 – 73, 9). Sveti Benedikt naglašava da treba promatrati „traži li novak stvarno Boga, je li revan za djelo Božje, za poslušnost i za poniženja“ (Pravilo 58, 7). Traženje Boga ostaje imperativ cijeli život kroz molitvu, kroz duhovno štivo, ali i kroz rad. Cisterciti naglašavaju siromaštvo, ručni rad i jednostavnost. Tako u pravim cistercitskim samostanima crkve nisu oslikane, habit je jednostavan, on je ono vanjsko svjedočanstvo nasljedovanja Krista u jednostavnosti i siromaštvu, molitva se u crkvi, u koru, obavlja sedam puta na dan, a između toga slijede zaduženja, koja monah mora obaviti.

Ono što je mene zadržalo duže od mjesec dana u samostanu jest upravo to: treći dan nakon dolaska pater prior poveo me je u dva sata popodne u samostanski vrt, dao mi kanticu i posjeo me ispred jednoga grma ribiza. To mi je bio prvi zadatak. Zadatak po sebi nije bio ni težak ni zahtjevan, više je bio dosadan, ali je upravo taj prvi zadatak bio onaj koji je zapečatio moju odluku da želim ostati u tom samostanu. U vrtu je bilo ispred grmova više braće, među njima je bio i tadašnji opat, kojega sam gledao kao doktora znanosti, najstarijega i najdugovječnijega člana Austrijske biskupske konferencije (opatija Wettingen-Mehrerau nije teritorijalna opatija ni jedne biskupije te je opat, uz to što nosi biskupski pileolus, a svi cistercitski opati nose mitre, i član biskupske konferencije – abbatia territorialis nullius dioecesis) i kao velikoga čovjeka. On je sjedio u starom, malo ofucanom habitu u tišini i miru. To je bilo iskustvo bratstva, u misli mi najintenzivnije naviru riječi 132. psalma „Ecce quam bonum et quam iucundum habitare fratres in unum – Gle kako dobro i kako je lijepo kao braća živjeti zajedno“ (Ps 133 [132], 1). To je bilo iskustvo koje me je ohrabrilo i koje me je dugo držalo.

Ona važna pretpostavka iz pravila „traži li novak Boga“ sigurno je igrala veliku ulogu u mojem životu, međutim moram priznati da je u mojem srcu ipak na prvom mjestu bio ideal. Bio sam idealist, i često sam se znao razdražiti ako se odstupalo od ideala. Kroz godine samostan je zapao u svojevrsnu duhovnu krizu, i ja s njime. Upao sam u veliku i duboku krizu, koja mi je prijetila čak i gubitkom vjere. Zbog određenih iskustava počeo sam zaboravljati tražiti Boga i sve više sam se vrtio u frustraciji između stvarnosti, gubitka i borbe za ideal cistercitskoga načina života i suživota s braćom. Godine 2009. zajednica je nakon četrdeset godina ponovno birala novoga opata – po mojem mišljenju i uvjerenju kandidat koji je bio izabran za opata nije bio dobar kandidat. Neću ulaziti ni u opravdanost ni u objektivnost ili subjektivnost toga uvjerenja. Ono što sada znam, tada nisam znao. To je da sam se kao monah jako udaljio od monaškoga ideala nasljedovanja Krista. Na sve moguće načine tražio sam opravdanje da napustim samostan. I našao sam dovoljno dobre razloge, a temeljni razlog da ostanem sam ignorirao. Naime, tražio sam od opata eksklaustraciju. Nakon dogovora koji su tekli sada ovako sada onako opat mi je odobrio izbivanje iz samostana, i tada sam izgubio svaki kontakt sa svojom zajednicom.

Moja molitva, koja je bila jako reducirana, ali i molitve drugih ljudi, prijatelja i neke subraće održale su me na pravom putu. Dolaskom u Vukovar jedan prijatelj želio me uvesti u svakodnevne duhovne vježbe po Injigo programu. Izbjegavao sam to i bježao od toga, no na kraju sam ipak prihvatio taj izazov, ali jedino i isključivo zbog toga da mi taj prijatelj više ne dosađuje. Ali Gospodin, koji „pozna srce i bubrege“, pogodio je u srž. Naime, čitajući odlomak o izgubljenom sinu i milosrdnom ocu u Lukinu evanđelju (Lk 15, 11-32), na mjestu „došavši k sebi“ (Lk 15, 17a), zastao sam i više nisam mogao izdržati. Pred mojim očima stajalo mi je samo to da ne živim ono što jesam, nego da živim u fikciji i da samo nju želim. To je početak mojega obraćenja. Sve više i više počelo mi se vraćati pitanje: „Gdje je Krist u tvojem životu?“ Ili po riječima svetoga Bernarda od Clairvauxa: „Bernarde, cur venistis? – Bernarde, Henriče, zašto si došao?“ Uvidio sam u biti što znači ona Kristova „ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“ (Mt 4, 4). Počeo sam se sve više tražiti, ali više ne u samoostvarenju vlastitim snagama, nego sam se počeo tražiti u Kristu, čitajući i meditirajući riječˇ Božju u Svetom pismu i u mnogim djelima koja su mi prenosila iskustva nasljedovanja Krista. I tu sam rekao „da“ svom pozivu – želim živjeti i svjedočiti samo Krista. Neka Gospodin blagoslovi moj put u „školi služenja Gospodinu“, kako sveti Benedikt naziva samostan (Prolog 45), a njemu hvala i slava na svemu dobru koje sam i u najtežim duhovnim trenutcima smio iskusiti. Živjeti karizmu moramo početi od sebe, to sam si rekao pri povratku u samostan, a to je po cistercitskim temeljima u poniznosti, poslušnosti, u molitvi i u radu, u služenju i susretanju s braćom.