Redovnički poziv sam prepoznala u susretu s narkomanom

Utažiti Kristovu žeđ za dušama među najsiromašnijima, onima koji su udaljeni od Boga, psihički i duhovno ranjeni te pokazati ljubav prema Bogu i čovjeku – životno je geslo rođene Zagrepčanke 61-godišnje redovnice Ivane Karavanić koja je prije tridesetak godina postala članica Družbe sestara misionarka ljubavi iz jednostavnoga razloga: htjela je nastaviti misiju pomaganja i širenja radosne vijesti na način na koji je to činila njihova utemeljiteljica bl. Majka Terezija iz Kalkute.

Radikalnost u življenju četiriju zavjeta – siromaštva, poslušnosti, čistoće i služenja siromašnima – odrednica je koja obilježava sve službe na koje je s. Ivana Karavanić bila poslana diljem Italije do prošlogodišnjega povratka u rodni grad i mjesto gdje je započela svoju redovničku formaciju. Dolazak u Zagreb nakon tri desetljeća kod nje je izazvao veliku radost jer opet je koračala ulicama u kojima je provela mladost, bila u parkovima u kojima se igrala, prolazila kraj Hrvatskoga narodnoga kazališta u kojem joj je bila zaposlena majka...

Naučila životnu lekciju

Zagrebačke godine u vrijeme odrastanja i obiteljsko ozračje ostavili su poseban trag na nju i bile su ključne za odluku o odlasku u samostan. »Rođena sam 1954. godine i odrasla na Jelačićevu trgu, u katoličkoj obitelji koja je ne samo prakticirala vjeru, nego je i radosno živjela. U nas je liturgijska godina bila glavni ritam godine, slavili smo blagdane, molili krunicu, čitali Sveto pismo. Moji su roditelji nakon Drugoga vatikanskoga koncila često za stolom znali diskutirali o crkvenom učiteljstvu, kako ga primijeniti, slušali su Radio Vatikan, bili su u dobrim odnosima s mnogim redovnicima i svećenicima koji su nas posjećivali«, svjedoči s. Ivana, koja je u takvoj atmosferi zajedno s još dvije sestre i jednim bratom od roditelja naučila životnu lekciju: poštivati svakoga čovjeka i pomagati siromasima.

Već kao djevojčica od 11 godina s. Ivana osjetila je privlačnost prema redovničkom životu. Bilo je to u samostanu karmelićanka Božanskoga Srca Isusova na Vrhovcu, gdje je kraće vrijeme stanovala kada im se majka razboljela, a otac bio na specijalizaciji u Švicarskoj. »Isus u tabernakulu i tišina duboko su me privlačile i često sam odlazila u kapelicu sama. Način života karmelićanka, jednostavnost i svetost toga ambijenta dirnula mi je srce. Mislim da me Bog tada prvi put pozvao, ali ja nisam to još razumjela i mislila sam da je to moja fantazija.«

Ubrzo nakon toga doživjela je iskustvo koje je snažno obilježilo njen daljnji život. »Poticaj za redovničko zvanje dobila sam kada sam vidjela prve narkomane u mojoj glazbenoj školi. To su bili mladići i djevojke, među najboljim đacima, inteligentni i slobodni ljudi, izgledali su uvijek jako dobri, ali onda sam uvidjela kako iz dana u dan propadaju i sve su manje bili osobe koje sam poznavala. To me duboko dirnulo, pitala sam se što ih je na to natjeralo, kako da im pomognem, a da me ne povuku u svoje vode. Otkrila sam tugu koju nikada nisam upoznala. I moja je obitelj imala poteškoća s komunistima, ali ja sam bila sretna. Razgovarajući s njima, shvatila sam da mi vjera daje puno više nego što imaju oni i pustiti ih da se sami bore s tim problemom činilo mi se nekršćanski«, kaže misionarka ljubavi.

Europljanka u sariju

Tada je, kako svjedoči, počela dublje moliti i tražiti odgovor od Boga, mnogo je čitala o liječenju ovisnika i odlučila nekoliko ljetnih mjeseci tijekom 1972. i 1974. godine volontirati u Amsterdamu u eksperimentalnim zajednicama za liječenje ovisnika. I tamo se dogodio odlučujući susret: »Zadnjih dana u Nizozemskoj doživjela sam osobni susret s Isusom u jednom narkomanu, shvatila sam da je razapet u njemu i koliko žeđa za tom dušom i za mnom. To je bio neobičan razgovor, u kojem kao da mi se otvorio novi svemir. Isus mi je dao do znanja da ga moram nositi baš takvima, koji su najizgubljeniji, duhovno i moralno. Što je duša ranjenija i bolesnija, njemu je draža i za njom sve više žeđa. U tom susretu shvatila sam da Bog želi nešto više i dublje od mene.«

Shvatila je da život želi posvetiti služeći i pomažući upravo marginaliziranima, iako do tada nije čula za misionarke ljubavi i Majku Tereziju. Prvu informaciju o toj družbi s njom je podijelila majka koja je u časopisu »Radosna vijest« čitala o djelovanju Majke Terezije u Indiji, na što je Ivanka samo odmahnula rukom komentirajući: »Još jedna Europljanka u sariju.« Ali ubrzo je prepoznala vrijednost i autentičnost poziva te žene čitajući knjigu o. Jurja Gusića »Majke odbačenih«, a onda joj je susret uživo s Majkom Terezijom u samostanskoj crkvi u Frankopanskoj ulici potvrdio da ima zvanje. Kao važan dio formacije za svoje redovničko zvanje, dok još nije stupila u samostan, s. Ivana ističe susrete i kateheze koje je pohađala kod prof. Tomislava Ivančića.

Godine 1980. redovničku formaciju započela je u Zagrebu, a nakon šest mjeseci uslijedili su postulatura i novicijat u rimskoj četvrti baraka Tor Fiscale. Tamo su učili kako prići Romima, kako raditi s njihovom djecom, kako susretati prosjake, kako se o njima brinuti, a nedjeljom je zajednica od sedamdesetak kandidatica odlazila u bolnice onima koje nitko nije posjećivao. Pohodili su i zatvore, siromašne obitelji, skupljali djecu i vodili ih na misu.

Zapadnjačko siromaštvo

U te je četiri godine, do polaganja prvih zavjeta 1984. godine, upoznala dublji smisao karizme misionarka ljubavi koji se ne iscrpljuje samo u pomaganju siromašnima. O tome kaže: »Naša karizma temelji se na tome da najsiromašniji u našem služenju njima u osnovnim stvarima – poput pranja, čišćenja, hranjenja i njegovanja – otkriju ljubav Božju prema njima. U našim konstitucijama stoji da čovjek nije toliko gladan kruha koliko ljubavi, poštovanja, prepoznavanja ljubavi. Uz odjeću, hranu, higijenu, čovjeka treba obući u milost Božju, u dostojanstvo koje je izgubio. Shvatili smo da naša karizma nije samo služiti najsiromašnijima, ići u misije, nego taženje Isusove žeđi za spasenjem i za posvećenjem duša.« Prepoznala je to vrijeme kao pripremu za rad protiv »zapadnjačkoga siromaštva«, željela je pomagati duhovno siromašnima, socijalno, moralno i psihički ranjenima, svjesna svih izazova koje nosi ta zadaća.

Prva joj je postaja u redovničkom služenju bila Skoplje, a onda je sljedeće dvije godine katehizirala djecu u Odri i Novom Zagrebu te je poslana u Italiju. Prošla ju je uzduž i poprijeko: od Sicilije gdje je radila sa zatvorenicima preko Firenze u kojoj su joj bili povjereni mali Romi koje su nastojali školovati i vjerski formirati do boravka u kući Tor Bella Monaca i Primavalle u Rimu u kojima je radila s trudnicama.

Iz dugogodišnjega iskustva rada s ljudima nosi mnoge uspomene: »Mi smo prilazili takvim skupinama na ulici, nalazili smo ih posvuda. Pokušavali smo se sprijateljiti s njima, nagovoriti ih da promijene dotadašnji način života, pronađu cilj. Ali ne moraliziranjem, nego tako da osjete ljubav Božju za njih i da su dar čovječanstvu, da mogu izići iz teške situacije ako to žele. Tu sam najviše na djelu vidjela Božje milosrđe i ljubav: bilo je krasnih promjena, i iako fizički oštećeni, mnogi su postali dar župnoj zajednici i obitelji, postali su izvor milosti drugima, bili su anđeli čuvari jedni drugima.«

Vesela i poletna

Prije tri godine završila je »talijansku priču«, poslana je u Njemačku, ali na kratko jer je zbog bolesti ponovno došla u Zagreb. Sada osjeća nastavak svoje misije, povjerena joj je briga u pučkoj kuhinji, ali i radi sa ženama koje su kod sestara u Jukićevoj ulici na dnevnoj i noćnoj brizi. »Najviše sam s našim mladima iz prebivališta, individualna briga moja je zadaća. Da ih saslušamo, da vidimo što je srž njihova problema, da ih uputimo. S tim najponiznijim služenjem, čineći male stvari s velikom ljubavlju, možemo ući u njihovo srce i uprisutniti djelotvornu brigu – nježnu ljubav Božju koja žeđa za njima«, zaključuje živahna, vesela i poletna redovnica.

(Preuzeto iz Glasa koncila)