Zvanja dolaze s rastom suvremene obnove

»U obitelji nas je bilo sedmero djece: tri brata i četiri sestre«, navodi u svojem predstavljanju Mila s. Bernardina Crnogorac, koja je rođena 1944. u Sovićima, u Hercegovini. U Družbu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga ušla je 1960. Članica je splitske Provincije navještenja Gospodinova. »Naši su roditelji bili pravi kršćanski roditelji, odani Bogu i Crkvi, pravi vjeroučitelji nama djeci, svojim primjerom žive i nepokolebljive vjere, i pravi odgajatelji, bez sveučilišne naobrazbe. U našoj je velikoj obitelji vladao sklad, rad i veselje. Drukčije nije smjelo biti, jer su roditelji dobro znali što je za nas djecu, odnosno za našu budućnost najbolje.

Više o 40 godina traži brata

»Nažalost, obiteljsko veselje nije dugo potrajalo. Naša je obitelj veoma ranjena. Naš je brat Stjepan, sveučilištarac u Salzburgu, u Austriji, naglo i bez traga nestao (1972.). Sva su naša nastojanja da bismo nešto doznali o njegovu nestanku bila uzaludna. Prije godinu i pol dana, nakon 40 godina bratova nestanka, kao neko čudo, dođe vijest da je u slovenskoj pismohrani Roman Leljak, istraživač, našao bratova pisma i dokaze da ga je slovenska Udba, sa svojim suradnicima, otela u Salzburgu, odvela preko granice, pod lažnim imenom, mučila i usmrtila ga. Sada tražimo i želimo naći njegove kosti, da bismo ga dostojno pokopali u našoj obiteljskoj grobnici. Molim Boga da nam se ta želja ostvari. Možda će tko ovo pročitati i progovoriti, otkriti istinu, a sebe koliko-toliko osloboditi od krvava zločina koji je počinio? Nadamo se. Danas je teško slušati da nakon mnoštva nevino usmrćenih ljudi mnogi još veličaju i slave svoje zločine.«

Bistri pogledi vjeroučitelja vesele

Kao mladu redovnicu, poglavarice su s. Bernardinu odredile za vjeroučiteljsku službu. Tada je pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu ustanovljen institut za vjeroučiteljice. »Učeći, polagano sam dozrijevala za to zvanje, ali priznajem, uvijek se pitajući hoću li u tome uspjeti. Istovremeno kod naših sestara profesorica glazbe, učila sam svirati na glasoviru i redovito vježbala pjevanje. Tako sam se pripremala za vjerovjesničko poslanje. Hvala Bogu da sam cijeli život ostala vjeroučiteljica, što sam i danas. Veoma je zanimljivo poučavati djecu u vjeri. Njihovo shvaćanje, razmišljanje, njihovi bistri pogledi, sve to vjeroučitelja veseli i sokoli.«

S. Bernardina živi i radi u Župi Kraljice Mira u Makarskoj, gdje predaje vjeronauk nižim razredima. K tomu vodi bogoslužno pjevanje s djecom i župni mješoviti zbor. Prije toga radila je u Božavi, na Dugom otoku, na Viru i u Livnu. S. Bernardina ističe da se u vjerovjesničkomu radu uvijek osjećala sretna i zadovoljna, jer je svoj posao radila kako je najbolje znala. »Rad je s djecom izazovan. On povezuje mnogo toga u župi u zajedničku cjelinu. Nije riječ samo o vjeronauku, nego o svemu drugom što uključuje vjeronaučna pouka: molitvu s djecom, s odraslima, pjevanje s malima i velikima, priredbe. Ponekad treba posjetiti bolesnike u župi, saslušati i utješiti ranjene, zalutale potaknuti na sakramente, brinuti se za urednost crkve itd.«

Čitanje oplemenjuje i oblikuje duhovnost

U slobodnom vremenu s. Bernardina čita, piše igrokaze, krasnoslove, pjesme, dramolete, drame i dr. »Pišući i čitajući, najbolje se odmaram. Stvarajući, sama sam sa sobom, u svojem svijetu, i to me duhovno ispunjava. To je osobito plemenit osjećaj. Nekoliko sam godina surađivala i s Makovim uredništvom. Veselila sam se stvarati za djecu prigodne igrokaze, koje je Mali koncil objelodanjivao. Radovala sam se svemu objelodanjenomu. Znala sam koliko treba slikovito slaviti velike blagdane i župne svečanosti. Zato sam veoma željela pomoći svima koji rade s djecom.« Autorica je knjiga »Osmijeh dubine«, u kojoj su prigodni igrokazi, pjesme, krasnoslovi, drame i uglazbljene pjesme, te najnovijega romana, »Sjene«. »Drago mi je kada mladi i djeca zavole knjigu i čitanje. Naš je vjerski tisak bogat savjetima, poučnim člancima, vijestima iz crkvenoga života. Tko ga čita, on ga oblikuje.«

Narod voli redovnice

O redovništvu bi se moglo mnogo govoriti, navodi s. Bernardina. »Držim da je redovništvo uvijek suvremeno, pogotovo kad govorim o redovnicama, časnim sestrama. Naš narod voli sestre i cijeni njihov rad. Ljudi osjećaju da sestre uprisutnjuju dobrotu među njima, nešto nebesko, potiču nadu u njihovim poteškoćama, a oni nas mole za naše molitve, a često i mole sa sestrama. Nije uvijek sve lako. Veliko je djelo uprisutniti Boga i vjeru međe ljudima, svojom ljubavlju i radom, služeći bratu čovjeku. Držim da svaku duhovnu osobu narod prihvaća kao neku svoju zaštitu. Većina doživljava da nas ima pravo uvijek zamoliti, u svako doba, kad im što treba, veoma nas lako nađu. Nas to oplemenjuje, jer tako se redovništvo neprimjetno iznutra obnavlja. Otvara nam nove vidike. Lakše zapažamo nove potrebe ljudi. U razgovoru nam otkriju svoje rane, boli, a i ono dobro koje ih potiče na nadu. Nakon toga mnogo lakše prihvate duhovni lijek za rane koje ih muče. Počnu moliti, obnove vjerski život, nakon duljega vremena počnu primati sakramente. To je za svaku duhovnu osobu ohrabrenje i blagoslov u daljnjem radu.«

I redovnice trebaju zahvalu

Ne bježeći od problema, s. Bernardina kaže: »I mi redovnice imamo nešto što nas muči, boli. Uza sve naše predanje i posvećenje Bogu, mi smo ipak tjelesne. Nismo duhovi. I mi smo ljudi, koji moramo živjeti do Božje volje. Kao prvo, treba nam razumijevanje, zahvalnost, molitva Božjega naroda i sve ono bez čega se ne može živjeti. Promatrajući s toga gledišta sestrinski rad, u tome nalazim manjkavost, a to nije dobro ni pravedno. Svatko svakomu treba dostojno zahvaliti za učinjeno dobro.«

Žrtvovati se za što

O tome kako gleda na mladež i one malo starije te zašto se teško odlučuju za redovništvo, s. Bernardina kaže: »Često sam se pitala zašto je to tako? Zaključih da su oni neodlučni za odgovorna zvanja, ne samo za duhovna. Oni ne bi ovo, ne bi ono, ne bi ništa?! Poteškoća je u tomu što većina današnje mladeži i onih malo starijih ne žele trpjeti, žrtvovati se za što, svladati se u nečemu, imati svoj plemeniti cilj, osmisliti vrijeme, koje im je Bog dao, razgovarati o čestitu životu. Ne da oni nisu za duhovno zvanje, nego oni često nisu ni za brak, ni za obitelj, ni za bilo koju osobitu žrtvu. Takvi su stavovi današnje mladeži žive rane današnjega društva. Mnoge su obitelji propale. Žene se i udaju nekoliko puta. Djeca ne znaju kamo bi pošla... Sada idu k jednomu roditelju, sad k drugomu. Potom se pojavi nova mala seka ili braco. Djeca se pitaju odakle to. Tako nastaje metež, pomutnja. Nestaju postojane, jake kršćanske obitelji, koje su bile rasadište zvanja. Bile su kao mali samostani, u kojima se radilo, molilo, trpjelo. Svi su bili zadovoljni i sretni s onim što su imali. Danas ljudi imaju mnogo tvarnoga, ali zanemarili su duhovno. Zato su smeteni, osim onih hrabrih, postojanih i bogobojaznih.«

Naći način poučavanja

Na temelju svojega bogatoga rada s mladima i djecom s. Bernardina ističe da danas mladi osluškuju i slijede zov koji im obećava bezbrižnu budućnost, lagodan život, provod, a na kraju ih zavede svojom zamamom, koja im uništi životnu radost. Ništa im ne preostaje nego svoju tugu razgoniti suzama i gledati u svoje posrtaje, iz kojih se treba pokušati podignuti. Mladi, da bi se promijenili, moraju naučiti slušati i poštovati starije, kod kuće u obitelji, u školi, u Crkvi. Ljude je teško mijenjati. No to ne znači da ih treba prepustiti njima samima. Trebalo bi početi vjeropoučavati djecu, mladež, mlade supružnike, starije, sa svima razgovarati. Dobro bi došli sastanci za svaki uzrast, jedanput ili dvaput mjesečno. »Vjerujem da bi ljudi zavoljeli ta druženja, a nešto bi na njima čuli i naučili. To bi im sigurno bio poticaj da obnove svoj vjerski život. Trebalo bi sastaviti nekoliko skupina koje bi to radile, ali, prema mogućnosti, da to vodi svećenik. Vjeropouku ili predavanje može imati svećenik, časna sestra, vjeroučitelj, sveučilištarac ili tko od uvjerenih i pobožnih vjernika. Držim da bi to bilo zanimljivo, dobro i da današnje vrijeme takvo što i očekuje«, predložila je s. Bernardina

(Prezeto: Glas koncila)