Vijesti - Poziv i poslanje obitelji u današnjoj Crkvi i u svijetu

Ova poruka je plod razmišljanja sudionikâ Europskog kongresa o duhovnim zvanjima održanog u organizaciji Povjerenstva za svećenička zvanja Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE) - European Vocations Service (EVS), u suradnji s Nacionalnom službom za zvanja Republike Češke, u svojstvu zemlje domaćina, održanog u Pragu od 6. do 9. srpnja 2015. godine. Na skupu je izražena nada da će se u središte razmišljanja i pastoralnog djelovanja ponovno staviti pravi pastoralni prioritet Crkve: zahtjev da obitelj uistinu postane »plodna kolijevka zvanjâ«.

»Obitelj prolazi kroz duboku krizu, kao uostalom sve zajednice i društvene veze.
Kada je riječ o obitelji, krhkost vezâ postaje posebno ozbiljna jer je riječ o temeljnoj stanici društva,
mjestu gdje se uči suživotu u različitosti i pripadnosti drugima i gdje roditelji prenose vjeru djeci«
(FRANJO, Evangelii gaudium, 66). 

A. Brak je odgovor na poziv u Crkvi i za Crkvu

Konkretna iskustva naših crkvenih zajednica pokazuju kako, zapravo, mnogi vjernici ne priznaju brak kao pravo i istinsko zvanje: mladi ga, na poseban način, često doživljavaju kao sputavanje, a ne kao proširenje njihove osobne slobode, sposobnosti dara, izgrađivanja kršćanske zajednice i promicanja općeg dobra za cijelo društvo. 

Stvaranjem uvjeta za kulturu zvanja kršćanskim se zajednicama može omogućiti da postanu onaj konkretni i nužni prostor kako bi u razmjeni, podršci i živom svjedočenju u svakodnevnom životu, obitelj sačuvala živu svijest o svom pozivu izbjegavajući zatvarati se u samu sebe a druga zvanja udisala ono radosno i toplo ozračje odnosâ življenih u jednostavnosti i velikodušnosti.
 

B. Sveopći poziv na ljubav

Novi život primljen na krštenju kao sjeme raste, razvija se i donosi ploda u zajedničkom pozivu na ljubav, koji se deklinira u različitim zvanjima: posvećeni život, svećenička služba, sakrament braka, svjetovne ustanove, ordo virginum i drugi oblici laičkog života. Kao što se trsovi nacijepljeni na jednoj te istoj lozi (Iv 15) hrane istim sokom tako različita zvanja mogu živjeti samo u zajedništvu, koje se izražava u međusobnom poštivanju, suradnji i podršci.

Čini nam se prikladnim podsjetiti na primjer Terezije iz Lisieuxa. Odrasla u kršćanskoj obitelji kao karmelićanska redovnica osjećala je duboko poštovanje prema ministerijalnom svećeništvu otkrivši u slušanju Božje riječi upravo poziv da bude u Crkvi i za Crkvu ljubav. 

Konkretna stvarnost nam govori o krhkosti, ranama i neuspjesima s kojima se također u svom životu suočavaju obiteljî, za koje je Crkva pozvana postajati sve više i više mjesto ozdravljenja. Neovisno o tome je li obitelj zdrava ili ne, milost poziva može se roditi posvuda jer je slobodna inicijativa trojstvene ljubavi.
 

C. Odgojni poziv obitelji

U našim crkvenim zajednicama sve više i više nalazimo muškarce i žene koji prigrljuju vjeru nakon raznih putova što su ih prešli u svom životu. Njima je potrebno naviještati da se svjedočanstvo vjere ne podudara prije svega s punom dosljednošću koliko sa sviješću o vlastitom preobražavajućem susretu s Uskrslim. Jedino tako postaje lijep i moguć navještaj vlastitoj djeci i njihov kršćanski odgoj. 

Kršćanska je zajednica pozvana pokazati da je ljepota evanđelja dostupna svima. Ona se ne podudara s apstraktnim savršenstvom koliko je cilj puta koji ima pred očima »visoku mjeru kršćanskog života« i u isti mah zna kako se nositi s gorčinama, padovima i grijesima. Čini nam se da jedino na taj način djeca mogu shvatiti ljepotu i istinu ovog života, izbjegavajući neumjesne bestjelesne spiritualizme. Tako se otvara mogućnost provedbe tečajeva produbljivanja vjere, duhovnog praćenja i predlaganja zvanja specifičnih i usmjerenih na izbor jednog načina života.

Obitelj je naracija koja se također može okoristiti vlastitom prošlosti; tako je posvećivanje pozornosti rastu u vjeri djece, adolescenata i mladih zadaća ne samo roditeljâ, nego također druge rodbine - na primjer djedova i baka, stričeva, ujaka… - koji se mogu pokazati važnim resursom.
 

D. Obitelj - »kolijevka zvanjâ«

Slika pastoralnog djelovanja Crkve – koja je po samoj svojoj naravi vezana uz zvanje – može biti lik i djelo Ivana Krstitelja: slušati Božji glas koji šalje pripraviti staze, slegnuti brda, ispuniti doline i poravnati staze tako da se olakša susret između Krista i njegova naroda. Isto tako, obitelj ne mora preuzeti na sebe zadatak da svojoj djeci bira život, već – zajedno sa zajednicom - pripremiti teren, tako da svatko može osjetiti Božji poziv. Jedino u tom odnosu moguće je otkriti i odabrati svoje zvanje.

Ipak zajednički san koji njegujemo je da raširena zabrinutost zbog neplodnosti naših crkava u pogledu svećeničkih zvanja i na posvećeni život ne bude samo briga svećenikâ, posvećenih osoba i onih koji su odgovorni za pastoral zvanja, već da to postane briga kršćanskih obitelji. 

Konkretno, predlažemo neke pravce djelovanja koji nam se čine prikladnima za provođenje u djelo do sada rečenog dovodeći u usku vezu pastoral zvanja, obitelji i mladih.

1. Promatrajući svijet mladih čini nam se nužnim i hitnim razmišljati i predlagati putove ljudskog rasta koji će uzeti u obzir sveopći poziv na ljubav i koji se ostvaruje u različitim zvanjima, dajući prednost, tamo gdje je moguće, dužim iskustvima zajedničkog života u dijeljenju različitih zvanja. U sklopu predlaganja zvanja stvarna razmjena iskustava vrijedi više od tisuću riječi.

2. Nužno je ozbiljno pastoralno djelovanje u svezi postojećih tečajeva priprave za sakrament braka koji moraju nezaobilazno navijestiti mladima koji se pripremaju za slavlje toga sakramenta njegovu dimenziju zvanja shvaćenog kao poseban kriterij razlučivanja. Svjedočenje bračnih parova koji su već duže u braku u tome se smislu pokazuje dragocjenim dobrom.

3. Milost primljenog sakramenta ne može uroditi plodom, ako se pravilno ne njeguje u Crkvi. To će biti kontekst u kojem će mladi bračni parovi moći kušati ljepotu življenja u zrelim kršćanskim zajednicama, otvorenima za život vjere, nade i ljubavi, zahvalnima u molitvi i bodrenju posebno za one mlade koji se usmjeravaju prema izboru posvećenog života, ministerijalnog svećeništva, sakramenta braka i drugih oblika laičkog života.

4. Očitu pozornost posvećujemo onim mladima koji su odrasli u kršćanskim zajednicama, a dolaze iz ranjenih obitelji ili uopće nemaju obitelj. Pitamo se mogu li kršćanske obitelji odigrati gotovo sličnu ulogu koju imaju kumovi i kume na krštenju, također u svezi praćenja u otkrivanju svoga poziva. 

Neka Sveta nazaretska obitelj vodi čitavu Crkvu na njezinu putu, osobito obitelji koje su prihvatile, žive i naviještaju ljepotu svih zvanja.