Duhovni poziv - Svjedočanstva onih koji su se odazvali

 

Zvanja dolaze s rastom suvremene obnove

Zvanja dolaze s rastom suvremene obnove

»U obitelji nas je bilo sedmero djece: tri brata i četiri sestre«, navodi u svojem predstavljanju Mila s. Bernardina Crnogorac, koja je rođena 1944. u Sovićima, u Hercegovini. U Družbu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga ušla je 1960. Članica je splitske Provincije navještenja Gospodinova. »Naši su roditelji bili pravi kršćanski roditelji, odani Bogu i Crkvi, pravi vjeroučitelji nama djeci, svojim primjerom žive i nepokolebljive vjere, i pravi odgajatelji, bez sveučilišne naobrazbe. U našoj je velikoj obitelji vladao sklad, rad i veselje. Drukčije nije smjelo biti, jer su roditelji dobro znali što je za nas djecu, odnosno za našu budućnost najbolje.

Saznajte više...
 

Duhovne majke, poslane drugima

Duhovne majke, poslane drugima

Zajednica sestara uršulinka u baroknom gradu Varaždinu sve je aktivnija, na povijesnim temeljima samostana s početka 18. stoljeća u novom tisućljeću raznolikim aktivnostima odgovara na pastoralne potrebe i izazove. Nasljedujući karizmu utemeljiteljice sv. Anđele Merici, redovnice vode osnovnu katoličku školu, imaju vrtić, prostor za održavanje duhovnih obnova, a u njihovoj se zajednici osjeća otvorenost za društvene probleme. Veliku ulogu u svim tim područjima redovničkoga života ima s. Damjana Mihaela Barbarić, 37-godišnja Zagrepčanka koja će sljedeće godine proslaviti dvadesetu obljetnicu ulaska u samostan.

Saznajte više...
 

Redovnički poziv sam prepoznala u susretu s narkomanom

Redovnički poziv sam prepoznala u susretu s narkomanom

Utažiti Kristovu žeđ za dušama među najsiromašnijima, onima koji su udaljeni od Boga, psihički i duhovno ranjeni te pokazati ljubav prema Bogu i čovjeku – životno je geslo rođene Zagrepčanke 61-godišnje redovnice Ivane Karavanić koja je prije tridesetak godina postala članica Družbe sestara misionarka ljubavi iz jednostavnoga razloga: htjela je nastaviti misiju pomaganja i širenja radosne vijesti na način na koji je to činila njihova utemeljiteljica bl. Majka Terezija iz Kalkute.

Saznajte više...
 

Sjećam se svih tih milosnih dana koji su mi pokazali put prema redovništvu

Sjećam se svih tih milosnih dana koji su mi pokazali put prema redovništvu

Već od sam djetinjstva osjećao poziv na redovnički život. No Bog me je polako privlačio sebi. Njegova milost mi je usadila želju da pomažem ljudima. I to sam nastojao činiti u medicinskome pozivu. Sjećam se mnogih bolesnika kojima sam bio blizu u njihovim posljednjim životnim trenucima, sjećam se onih ljudi u komi, sjećam se sve one bolesne djece, sjećam se kada sam sudjelovao u spašavanju života, sjećam se onih prekrasnih trenutaka kada sam u rađaonici pomagao u porođaju i radovao se novim životima… sjećam se svih tih milosnih dana koji su mi pokazali put prema redovništvu. Znao sam da me Bog zove da budem blizu ljudima, no ipak u sebi sam neprestano osjećao poziv da pomažem ljudima ne samo tjelesno nego i duhovno. U Karmelu sam otkrio svoje mjesto. I danas kao redovnik i svećenik služim Bogu u svakome čovjeku koji trpi u svome tijelu ili duši. Bogu hvala na milosti poziva! (A.M.)

 

Razgovor s Ivanom Stanićem, redovničkim kandidatom

Razgovor s Ivanom Stanićem, redovničkim kandidatom

Redovnički poziv je kao što znamo Božji dar. Međutim, mnogi imaju pogrešno mišljenje o redovništvu i izgleda im kao „čudan“ način života za mlade u današnjem vremenu. Isus Krist nas neprestano poziva da ga nasljedujemo ali uvijek imamo slobodan izbor jer Gospodin poštuje našu volju. Stoga, pročitajte vrlo zanimljiv razgovor uredništva portala www.frama-ofs.com sa jednim od 12 momaka postulature koji su se odazvali na Kristov poziv te žive i školuju se u Franjevačkom samostanu u Visokom.

Saznajte više...

 

Redovnički poziv nije gotova stvar

Redovnički poziv nije gotova stvar

Zahvaljujem dragome Bogu što me je pozvao i što me neprestano poziva, jer redovnički poziv nije gotova stvar. On mora neprestano rasti i razvijati se. Sjećam se kada sam prvi put došao iz svoga mjesta u samostan, nisam stvarno znao ni gdje idem i tko će me tamo dočekati, jednostavno to je bio put u nepoznato. O životu u samostanu nisam puno znao, no Bog se pobrinuo da dođem ovdje, da vidim kakav je to način života. Kao što je Isus rekao: Dođite i vidite i ostadoše kod njega onaj dan.
(Z.Ž.)

 

“Samo Ti budi u mom srcu”

“Samo Ti budi u mom srcu”

Mnogi se čude kad čuju da netko u današnje vrijeme ide u samostan – misle da je to stvar prošlosti. Što me je ipak potaklo na tu odluku? Do svoje 21. godine živjela sam u Pazinu i bila član Katoličke udruge mladih Istre (KUMI). Kumi su mi bili velika podrška jer su me obasipali svojom molitvom i bodrili na putu odabira životnog poziva.

Nikad nisam zamišljala, a još manje htjela biti časna sestra. Oduvijek sam bila zaljubljive prirode. Htjela sam imati brojnu obitelj. No, promatrajući svoj dosadašnji život, prepoznajem znakove koji su upućivali na nešto drugo: na redovnički život, a kojih smisao i cilj tada nisam znala prepoznati iako sam ih u svojoj nutrini intenzivno osjećala. Bilo je to “nešto” što me kočilo, osjećaj neispunjenosti; glas koji mi je u srcu šapćući vikao da moja duša treba nešto više - treba Boga, ali na osobitiji način.

Saznajte više...
 

Već sam od djetinjstva osjećao poziv na redovnički život

Već sam od djetinjstva osjećao poziv na redovnički život. No Bog me je polako privlačio sebi. Njegova milost usadila mi je želju da pomažem ljudima. To sam najprije nastojao ostvarivati u medicinskome pozivu. Sjećam se mnogih bolesnika kojima sam bio blizu u njihovim posljednjim životnim trenucima, sjećam se onih ljudi u komi, sjećam se sve one bolesne djece, sjećam se kada sam sudjelovao u spašavanju života, sjećam se onih prekrasnih trenutaka kada sam u rađaonici pomagao u porođaju i radovao se novim životima… sjećam se svih tih milosnih dana koji su mi pokazali put prema redovništvu. Znao sam da me Bog zove da budem blizu ljudima, no ipak u sebi sam neprestano osjećao poziv da pomažem ljudima ne samo tjelesno nego i duhovno. U redovništvu sam otkrio svoje mjesto. I danas kao redovnik i svećenik služim Bogu u svakome čovjeku koji trpi u tijelu ili duši. Bogu hvala na milosti poziva!
(A.M.)

 

Sedam godina čekao sam očevu odluku da me pusti u samostan

Teškom mukom došao sam u samostan. Sedam godina čekao sam očevu odluku da me pusti u samostan. U obitelji nas je bilo devetoro braće i sestara, ja najstariji, i trebalo je s ocem raditi da se možemo prehraniti. Od oca sam naučio drvodjelski obrt, i to mi sad zlata vrijedi. U misijama (u Bagdadu od 1937-1967) sam sve radio: klupe, ormare, stolice… pa i ovdje u Remetama. Najviše me veseli rad. Ustajem u 3 sata ujutro. Čitam Sveto Pismo, molim se u crkvi, prošetam vrtom, tako do 6 sati, kad započinje zajednička jutarnja misa. Nakon toga posao. Onda sam ja u svome svijetu, radostan, jer ponovno mogu razmišljati i moliti.
(svjedočanstvo brata redovnika laika Lovre,karmelićanina, koji je umro na glasu svetosti 1976).